UVOD U EKONOMIKU

Report
UVOD U EKONOMIJU
Prof.dr. Ibrahim Jusufranić
UVOD
Ekonomija je nauka o efikasnoj alokaciji
ograničenih resursa između različitih mogućnosti
njihove upotrebe. Prisutna su dva principa ovog
problema.
Mikroekonomija istražuje akcije koje
preduzimaju pojedinci i preduzeća i razmatra
uslove koji vode efikasnoj upotrebi resursa.
Makroekonomija ispituje ukupne
performanse privrede jedne zemlje nastojeći da
odredi faktore koji vode punoj iskorišćenosti
društvenih resursa.
Ekonomija kao nauka sadrži više od teorija
koje se odnose na ekonomske probleme. Jedan
važan dio ekonomske analize testira teorije na
osnovu podataka iz realnog svijeta i primjenjuje
realne modele na situacije.
Fundametalni koncepti : oskudnost, izbor i
proizvodne mogućnosti
Svi ekonomski problemi nastaju iz problema
oskudnosti. Proizvodni resursi i dobra koja
pojedinci žele da kupuju su ograničeni u svojoj
raspoloživosti, dok je želja i raspoloživost
pojedinaca da troše dobra gotovo neograničena.
Kao kriterijum alokacije ograničenih resursa
su upotrebljiva cijena. Ogroman broj cijena na
slobodnom tržištu održava međuzavisnost
između količine raspoloživih dobara i želje da se
ona posjeduju. Ekonomski sistem cijena
omogućuje pojedincima koja dobra mogu sebi
da priušte i u kojim količinama.
Cijena služi kao mjera relativne oskudnosti
roba i usluga. Visoka cijena robe i usluge može
ukazivati na visoke troškove proizvodnje. Visoka
cijena može da odražava i apsolutnu rijetkost,
ukazujući na to da je raspoloživa ograničena
količina nekog dobra za zadovoljenje tražnje
potrošača.
Sa društvenog aspekta, moguće je odricanje
koje nastaje pri izboru između alternativnih
kombinacija dobara predstaviti krivom
proizvodnih mogućnosti.
Pored modela proizvodnih mogućnosti,
problemi odskudnosti i izbora su također,
predstavljeni u ekonomskom modelu ponude i
tražnje. Mogućnost proizvođača da ponudi robe i
usluge pojedincima po različitim cijenama je
široko obuhvaćen konceptom ponude. Želje i
mogućnosti pojedinaca da kupuju robe i usluge
po različitim cijenama je široko obuhvaćen
konceptom tražnje.
Mikroekonomija i makroekonomija
Savremeni pristup istraživanju ekonomskih
problema je podijeljen na mikroekonomiju i
makroekonomiju.
Mikroekonomija se bavi pojedinačnim dobrima
i odlukama koje prave pojedinačna preduzeća i
potrošači.
Makroekonomija se bavi funkcionisanjem
ukupne privrede jedne zemlje
Mikroekonomija proučava i kako pojedinci
odlučuju koliko će rada i drugih resursa sa
kojima raspolažu,kao što su kapital i zemlja
prodati preduzećima kako bi došli do dohotka.
Pri datim cijenama dobara, pojedinci moraju
da odlučekako da raasporede svoj dohodak na
kupovinu roba i usluga tako da postignu najviši
stepen zadovoljenja potreba.
Makroekonomija proučava globalne ekonomske
agragate kao što su ekonomski rast,
nezaposlenost , inflacija, platni bilans, privredna
ravnoteža itd. Svaki od njih je indikator ukupnog
stanja privrede i stepena iskorištenosti resursa.
Kreirajući i sprovodeći monetarnu i fiskalnu
politiku, država pokušava da postigne ove
ciljeve.
Veća razlika između mikro i makro
ekonomske analize se vidi u grupama koje su u
fokusu studija svake od njih. U mikroekonomiji,
glavni privredni subjekti čije se akcije analiziraju
su pojedinci i prduzeća. U makroekonomiji,
osnovu analize čine akcije većih grupacija ili
agregata subjekta- kao što su svi potrošači,
država, svi investitori.
Za razumijevanje akcija osnovnih ekonomskih
subjekata, često se koriste agregati kao osnova
u mikroekonomskoj analizi, kao što su
domaćinstva (grupa pojedinaca) i grana (grupa
preduzeća.
Ekonomski modeli
U sagledavanju problema realnog svijeta
ekonomisti kombinuju definicije, predpostavke ,
grafike i jednačine da bi formirali ekonomske
modele. Modeli su uprošćena slika kompleksnih
fenomena iz realnog svijeta. Dobar ekonomski
model će identifikovati ključne varijable
fenomena koji se razmatra, adekvatno će
predstaviti odnose između varijabli a potom će
obezbijediti uvid u osnovnu prirodu i način
djelovanja posmatranog problema.
Definicije
Za uspješnu ekonomsku komunikaciju i za
precizno identifikovanje ekonomskih problema
pod određenim okolnostima, od suštinskog je
značaja razumijevanje pojmova iz osnovnog
ekonomskog riječnika. Ovo je u izvjesnoj mjeri
problematično jer ekonomski riječnik obuhvata
riječi koje se svakodnevno upotrebljavaju, a koje
često imaju vrlo različito značenje u odnosu na
ono koje koriste ekonomisti.
EKONOMSKI SISTEM
Pod ekonomskim sistemom podrazumijevamo
društveno određeni mehanizam za rješavanje
temeljnih ekonomskih pitanja (šta,kako i za koga
proizvoditi). Ekonomski sistem je najvažniji
podsistem ukupnog društvenog sistema, jer
zahvaljujući svojoj otvorenosti i velikom broju
veza za ostale podsisteme, snažniji nego što ovi
djeluju na njega.
Glavne komponente ekonomskog sistema su:
1. Resursi : inputi-faktori proizvodnje, tehničkotehnološko znanje, poduzetništvo i
organizacione sposobnosti ;
2. Ekonomski subjekti : domaćinstva, preduzeća,
država. Svaki od učesnika je uključen u neki
proces donošenja odluka gdje se stvaraju
različiti tipovi hijerarhijskih odnosa i različiti
položaji pojedinih učesnika u njima ;
3. Procesi – ekonomske aktivnosti, koje
objašnjavaju kako funkcioniše ekonomski
sistem, tj.upotreba inputa(resursa) i njihova
transformacija u outpute (rezultate);
4. Ekonomske institucije kao ustaljen odnos
između ekonomskih subjekata, a plod su navika,
običaja i propisa, koji determinišu pravila ljudske
akcije i organizacije trajnijeg ekonomskog
ponašanja.
Vrijednosti sistema za oblikovanje ekonomskih
sistema su :
Sistem donošenja odluka, informacioni sistem,
sistem motivacija i koordinacioni mehanizam.
1. U sistemu donošenja ekonomskih odluka
teorijski razlikujemo : centralizovane i
decentralizovane privredne sisteme. U
modernim ekonomskim sistemima
preovladavaju mješoviti ekonomski sistemi sa
tendencijom ka većoj decentralizaciji.
2. Sistem informacija uključuje mehanizme i
kanale za prikupljanje, prenos, obradu,
čuvanje i analizu ekonomskih situacija.
3. Sistem motivacija se bavi načinima kako jedan
učesnik motiviše drugog da se ponaša prema
njegovim očekivanjima.
4. Koordinacija odluka učesnika u ekonomskim
sistemima je moguća :
- Snagom pravila i običaja tradicionalnih društava
- Planom tj.sistemom komandne ekonomije, gdje
se odluke donose centralizovano izdaje ih
centralni organ kao direktive učesnicima u
sistemu
- Tržištem tj. slobodnim sučeljavanjem ponude i
tražnje vođenih “nevidljivom rukom”
Za razliku od najranijih društava, u kojima
običaj upravlja svakim oblikom ponašanja pa
shodno tome i privrednim životom, savremeni
ekonomski sistemi se dijele na :
1. Ekonomski sistem komandne ekonomije ili
centralno-planski sistem i
2. Tržišno ekonomski sistem, koji je danas
preovladavajući u svijetu.
Naziv komandna ekonomija dat je po tome
što država komanduje upotrebom faktora
proizvodnje u zemlji.
Komandne ekonomije se zasnivaju na
državnom vlasništvu nad kapitalnim dobrima, a
država uglavnom arbitarno određuje cijene.
-
Za razliku komandne ekonomije tržišni
ekonomski sistem se karakteriše vrlo
ograničenom ulogom države. Bitne odlike ovog
sistema u kome je omogućeno slobodno
ugovaranje i sučeljavanje kupaca i prodavca su :
Privatno vlasništvo nad kapitalnim dobrima
Sloboda izbora kao pravo ljudi da osnivaju svoja
preduzeća
Motiv učešća preduzeća u ekonomskoj
djelatnosti je isključivo profit
Cijene se formiraju pod utjecajem sučeljavanja
ponude i tražnje, dakle konkurencijom na tržištu.
Tržišne privrede se klasificiraju u tri modela :
• Anglosaksonski model
• Socijalno tržišna privreda
• Istočnoazijski model
Anglosaksonski model apsolutizira ulogu
tržišta i ekonomskih sloboda kao preduslova
ekonomskoj efikasnosti. Model je zasnovan na
visokoj produktivnosti rada i općem mentalitetu
za postizanje ličnog uspijeha. Ovaj model
proizilazi iz doktrine liberalne ekonomije.
Model socijalno tržišne privrede unosi
korekture u tržišni način privređivanja s jedne
strane što se ne vjeruje u svemoć tržišta, a s
druge strane što se ima na umu rješavanje
socijalnih problema. U okviru ovog modela često
se diferenciraju :
- Švedski model, karakterističan po snažnoj
socijalnoj komponenti, smanjenju socijalnih
razlika.
- Njemački model socijalno tržišne privrede u
kome država aktivno utiče na cijene carine i
tehničke norme.
Istočnoazijski model se primjenjuje u Japanu
i jednom broju zemalja jugoistočne azije, a
karakteriše ga prožimanje tržišta nacionalnom
kulturom i tradicijom.
Tradicionalni mentalitet u kome se daje
prioritet interesa nacije u odnosu na pojedinca
rezultira visokim nivoom dobrovoljne štednje i
investicija što za ekonomsku posljedicu ima
sporiji rast životnog standarda stanovništva u
odnosu na rast produktivnosti rada.
TEMELJNI EKONOMSKI POJMOVI I PROBLEMI
Potrebe
Rijetkost
Ekonomska dobra
Proizvodna funkcija
Granice proizvodnih
mogućnosti
Input faktori proizvodnje
Marginalna analiza
Oportunitetni trošak
Računovodstveni trošak
Ekonomski trošak
Zakon opadajućih prinosa
Maltusova teorija
Stanovništva
Ekonomija obima
Ekonomske institucije
Transakcioni troškovi
Socijalni kapital
RIJETKOST I IZBOR
Svi ekonomski problemi i dileme proizilaze iz
činjenice da se ljudske potrebe stalno šire a da
su dobra ograničena i li rijetka.
Potrebe su osjećaj pomanjkanja neke stvari,
dobra,usluge, koje osoba želi da ublaži ili
otkloni. Ekonomski posmatrano, potrebe se
manifestuju u formi zahtjeva pojedinaca za
proizvodima i uslugama na tržištu, čijom se
kupovinom smanjuje ili otklanja napetost.
Potrebe su, zapravo, neograničene a njihovo
zadovoljavanje kontinuirano, pa ekonomija mora
da premosti jaz ograničenih i neograničenih
potreba.
Dobra su stvar ili usluge kojima se
zadovoljavaju neke ljudske potrebe. Dobra se
dijele na slobodna i ekonomska.
Slobodna dobra su ona dobra koja svojom
količinom premašuju ljudske potrebe(zrak koji
udišemo, sunčevo svjetlo, voda). Ovakvih
dobara je sve manje jer ih čovjek osvajanjem
prirode sve više pretvara u ekonomska dobra.
Ekonomska dobra su rijetka jer ih ima manje
nego što su ljudske potrebe, pa stoga i
predstavljaju predmet izučavanja ekonomske
nauke.
Definicija ekonomije upućuje na najefikasniju
upotrebu resursa, odnosno ostvarenje najboljeg
izbora u njihovoj upotrebi, što znači da
ekonomija rješava dva ključna problema :
• Oskudnost resursa i
• Izbor (ekonomske odluke).
Problem rijetkosti se ispoljava u kontuiranom
jazu između obima zadovoljenih i
nezadovoljenih želja, koji se ekonomskim
napretkom smanjuje, ali se nikada ne rješava.
Rijetkost dobara i usluga, kojima se
zadovoljavaju brojne želje, potrebe i težnje izviru
iz oskudnosti resursa.
Tretman oskudnih resursa i problema izbora
između alternativne upotrebe tih resursa,
pokazuje ekonomiju kao nauku o racionalnom
izboru, koja otkriva i unapređuje pravila kojima
se ljudi rukovode u svom racionalnom
ekonomskom ponašanju.
Donošenje odluka se odvija u određenom
društvenom okruženju, što ekonomiju
karakteriše društvenom naukom koja proučava
kako uticaj pravila na odlučivanje u uslovima
ograničenosti tako i povratni utjecaj odluka o
izboru na društvena pravila.
EKONOMSKI INPUTI (FAKTORI PROIZVODNJE)
Ekonomski inputi, još se nazivaju faktori
proizvodnje, su resursi potrebni za proizvodnju
dobara. Dijele se na primarne ili izvorne i
proizvodne ili izvedene.
Primarni inputi se kao rijetki privredni resursi
unajmljuju ili kupuju za odgovarajuće naknade ili
dohotke svojim vlasnicima.
Karl Marks je faktore proizvodnje dijelio na :
rad, sredstva za rad i predmete rada, pri čemu je
rad izvajao kao jedinog stvaraoca nove
vrijednosti.
Rad je najširi pojam kojima ekonomisti
označavaju različite fizičke i mentalne
sposobnosti ljudi, koji se upotrebljavaju u
proizvodnji dobara i usluga. Stečene radne
sposobnosti stvorene u procesu obrazovanja i
odgoja se ponekad tretiraju kao ljudski kapital.
Visina najamnina određena je : odnosom
tržišne ponude i tražnje za radom i
institucionalnim faktorom.
U ljudske resurse često se ubraja i
tehnologija, koja obuhvata ljudsko znanje
primijenjeno u proizvodnji, uključujući i metode
transformacija inputa u gotove proizvode i
usluge.
Kapital je faktor proizvodnje koji poprima
različita značenja i oblike. Otuda se kao
najjednostavnije određenje kapitala može uzeti
ono koje kaže da je kapital vrijednost koja se
oplođuje bez obzira na svoj konkretan oblik
oplodnje. Ovo postaje jasno ako se zna da ista
stvar može u jednim okolnostima biti kapital, a
drugima ne. Kao osnovni pojavni oblici kapitala
pojavljuju se realni i finansijski kapital. Realni
kapital čine trajna kapitalna dobra. Označavaju
se još i investicionim resursima. Finansijski
kapital predstavlja različite finansijske
instrumente. Izražen u novcu finasijski kapital je
suma novca neophodna za kupovinu određenih
kapitalnih dobara.
Prirodni resursi se obično svode na zemlju
kao prvi i najvažniji prirodni resurs.
Opšta karakteristika prirodnih resursa je da
imaju fiksnu ponudu ali je moguće razlikovati
obnovljive i neobnovljive resurse iz čega je
nastala posebna disciplina ekonomska
ekologija. Koja povezuje ekonomsku
racionalnost sa zaštitom okoline.
Preduzetništvo se danas smatra četvrtim
faktorom proizvodnje, čija se uloga sastoji u
kombiniranju faktora proizvodnje-rada, kapitala i
prirodnih resursa u svrhu njihove efikasnije
upotrebe u proizvodnji dobara i usluga za druge.
PROIZVODNE MOGUĆNOSTI DRUŠTVA
EKONOMDKE AKTIVNOSTI
Ekonomska aktivnost predstavlja svjesno i
svrshishodno djelovanje ekonomskih subjekata
u sferi upotrebe oskudnih dobara. Ekonomske
potrebe su najznačajniji faktor koji utiče na
povećanje proizvodnje odnosno ljudske potrebe
su osnovni smisao i razlog organizovanja
ekonomskih aktivnosti bilo da su one
individualne ili grupne, privatne ili državne,
legalne ili ilegalne i sl.
Proizvodnja predstavlja organizovano
djelovanje čovjeka na prilagođavanje dijelova
prirode svojim potrebama, odnosno predstavlja
proces stvaranja ekonomskih dobara.
Raspodjela određuje veličinu udjela pojedinaca
u tim potrebama.
Razmjena omogućuje pojedincu da dođe
do onih proizvoda za kojim ima potrebu
mijenjajući dio koji mu je pripao raspodjelom.
Ovakva privreda je robna privreda, za razliku od
naturalne privrede, koja je odlikovala društva na
vrlo niskim razinama razvoja.
U potrošnji proizvodi postaju predmet
pojedinačnog i zajedničkog korištenja radi
zadovoljavanja najrazličitijih ljudskih potreba.
PROIZVODNA FUNKCIJA
S ozirom na oskudnost svih faktora
proizvodnje, čovjek se u proizvodnji rukovodi
općim načelom ekonomičnosti ili ekonomske
racionalizacije, koje se svodi na ostvarenje što
većih rezultata proizvodnje uz što manji utrošak
faktora proizvodnje. Dakle, u proizvodnji je
zastupljen funkcionalni odnos između korištenja
faktora proizvodnje inputa i ostvarenih rezultata
outputa. Sa makroekonomskog gledišta,
proizvodna funkcija označava proizvodnju
određene nacionalne privrede koja se ostvaruju
na osnovu raspoložive kombinacije agregiranih
faktora proizvodnje.
TEMELJNA EKONOMSKA PITANJA
Svako društvo, bez obzira na tip
ekonomskog sistema i nivo ostvarenog razvoja
mora se suočiti sa tri temeljna i međuzavisna
ekonomska problema i
riješiti ih :
1. Šta će proizvoditi ?
2. Kako će se proizvoditi ?
3. Za koga će se proizvoditi ?
Ovim pitanjima ponekad se dodaje i pitanje :
- Ko donosi odluke i na koji način ?
Načini odgovora na ova tri pitanja
usmjeravaju nas i ka pitanju mehanizma
regulacije kao načina odgovaranja na gore
pomenute dileme : kako se odluke donose, da li
će se ti problemi rješavati planski ili tržišno.
Na temelju problema rijetkosti i time
prinuđenog izbora, izraženog kroz predhodna
pitanja, šta, kako i za koga proizvoditi proizašao
je koncept oportunitetnog troška, koji se može
predstaviti proizvodnom dilemom koja iskazuje
proizvodne mogućnosti društva.
MARGINALNA ANALIZA
Odluke o obavljanju ekonomskih aktivnosti, čak
i kada se donese, predpostavljaju dalje
razmatranje njenog inteziteta.
Marginalnu analizu je u ekonomsku teoriju
uvela marginalistička škola i po njoj je ta škola i
dobila svoj naziv.
Iz marginalne analize je proizašao marginalni
(granični metod), koji predstavlja skup tehnika
analize primijenjenih u sferi ekonomskih pojava i
odnosa.
Marginalna analiza ima široku primjenu pri
rješavanju svakog ekonomskog problema izbora
počev od istraživanja ravnoteže preduzeća pa
sve do optimuma na nivou privrede jedne zemlje
u cjelini.
GRANICA I KRIVA PROIZVODNIH MOGUĆNOSTI
Ukupan nivo proizvodnog potencijala jedne
nacionalne privrede ilustruje se pomoću krive
proizvodnih mogućnosti- KPM. Ova kriva prati
različite količine proizvoda koji se mogu efikasno
proizvoditi uz postojeću tehnologiju i resurse.
Svaka proizvodnja koja se nalazi na krivi
proizvodnih mogućnosti jeste efikasna
proizvodnja. Uz uslov pune zaposlenosti svih
proizvodnih faktora (rada, zemlje i kapitala)
moguće je povećavati proizvodnju jednog dobra
ili usluge samo smanjenjem proizvodnje drugog
dobra ili usluge kako bi se oslobodili potrebni
resursi.
DESET KLJUČNIH PRINCIPA
FUNKCIONIRANJA EKONOMIJE :
•
Motivacija. Za angažiranje u ekonomskoj
djelatnosti najvažnije je da postoji podsticaj koji
djeluje da se poduzme ili ne poduzme
određena aktivnost-od štednje i investicija do
potrošnje.
•
Ništa nije besplatno. U uslovima rijetkosti
resursa, korištenje tj.upotreba resursa uvijek
košta (“nema besplatnog ručka”).
3. Slobodna razmjena stimuliše ekonomski
proces. Tržišni učesnici se dogovaraju da izvrše
razmjenu, jer uzajamno antipiciraju da će tako
poboljšati svoj položaj. Tri su osnovna razloga
zbog kojih je trgovina produktivna, odnosno
zašto povećava bogatstvo ljudi :(1) trgovina
kanališne robe ka onima koji ih najviše ciene;
(2) razmjena omogućuje partnerima da
profitiraju od specijalizacije u proizvodnji onih
proizvoda u čijoj su proizvodnji najbolji, i
(3) slobodna razmjena omogućava da ostvarimo
dobit od zajedničkog napora,od podjele rada i
prihvatanja metoda masovne proizvodnje.
4. Transakcioni troškovi otežavaju trgovinu.
Njihovim snižavanjem unapređuje se ekonomski
proces. Visoki troškovi poslovnih transakcija
smanjuju potencijalnu dobit od razmjene.
Obrnuto, smanjenje troškova transakcija
povećava dobit od razmjene i na taj način se
stimuliše ekonomski progres.
5. Povećanje realnog dohotka zavisi od
povećanja proizvodnje dobara i usluga. Viši
dohodak i životni standard su zavisni od veće
produktivnosti i proizvodnje. Postoji direktan
odnos između nacionalnog dohodka po
stanovniku i proizvodnje po stanovniku.
Proizvodnja je stvar dohotka.
6. Četiri izvora rasta dohotka su : (a) poboljšanje
stručnosti radne snage, (b) akumulacija kapitala,
(c) tehnološki progres,(d) bolja ekonomska
situacija.
7. Dohodak je naknada za pružanje
ekonomskih usluga i stiče se ukoliko je naša
ekonomska aktivnost korisna. To bi nam moglo
poslužiti kao motivacija da se obrazujemo,
obučimo i razvijemo svoje talente u onim
oblastima koje drugi visoko cijene. Milioni
potrošača, koji nikad nisu upoznali ni čuli za
Voltona ili Gejtsa, ipak, imaju koristi od njihovog
poduzetničkog talenta jeftinih proizvoda. Volton i
gejts su zaradili mnogo novca zato što su
pomogli velikom broju ljudi.
8. Profit usmjerava poslovnu aktivnost u
pravcu povećanja nacionalnog bogatstva, a
odvraćaju ga od projekta koji raspaju ograničene
resurse. Ova funkcija je od životne važnosti.
Države i društva, koja nisu u stanju da ovu
funkciju valjano obave,mogu sa sigurnošću da
očekuju stagnaciju.
9. Načelo “nevidljive ruke” – tržišna cijena
usklađuje pojedinačni i opšti interes. Ovaj je
proces od vitalnog značaja za našu ekonomsku
dobrobit.
10. Najčešći razlog pogrešnih ekonomskih
odluka je ignoriranje sekundarnih efekata i
dugoročnih posljedica. Političari, ili druge
interesne skupine stalno naglašavaju, često i
namjerno, kratkoročne koristi koje slijede iz
određene ekonomske politike,dok potpuno
ignorišu dugoročne posljedice.
TRŽIŠTE
Osnovni pojmovi
Tržišni mehanizam
Ukrštena elastičnost
“Necidljiva ruka”
Očekivanja potrošača
Funkcije tržišta
Supstitutivne robe
Zakon ponude
Komplementarne robe
Zakon tražnje
Tržišne cijene
Tržišna ponuda
Tržišna ravnoteža
Zakon ponude
Čišćenje tržišta
Elastičnost tražnje
Profit
Gifenov paradoks
Izbor
Elastičnost ponude
Privatno vlasništvo
Dohodovna elastičnost Tragedija zajed. dobra
POJAM TRŽIŠTA
Tržište je osnovna i najznačajnija institucija
ekonomskog sistema i jedna od najznačajnijih
općih ekonomskih kategorija. Postoji nekoliko
osnovnih značenja i teorijskih određenja tržišta :
1. Tržište je najprije definirano kao mjesto
razmjene različitih dobara. Radilo se o prostoru
na kome se u određenom vremenu prodaju i
kupuju najraznovrsniji proizvodi. Danas tržišna
razmjena nije vezana za određeni prostor, već
se ostvaruje na različite načine uz pomoć
savremenih komunikacijskih sredstava tako da
mjesto više nije bitna odrednica tržišta.
2. Tržište podrazumijeva sam oblik razmjene i
usluga posrestvom novca, gdje važi
istovjetnost cijena proizvoda iste vrste.
Novčani oblik razmjene je nastao spontano sa
razvitkom društvene podjele rada,
specijalizacije i novca, a današnje tržište
djeluje kao uređeni i ustaljeni proces
razmjenskih odnosa.
Položaj prodavca i kupca na tržištu određuje
tržišnu strukturu, koja utiče na način
oblikovanja cijena i na vođenje poslovne
politike ekonomskih subjekata i ponašanje
potrošača.
•
•
•
•
•
Postoje različiti kriteriji za podjelu tržišta:
Globalna podjela tržišta obuhvata : tržište roba i
usluga, tržište faktora proizvodnje, tržište novca i
hartija od vrijednosti.
Prema teritorijalnom obuhvatu, tržište može biti :
lokalno, regionalno, nacionalno i svjetsko tržište.
Prema obimu prometa, dijelimo trgovinu na
veliko i trgovinu na malo.
Sa gledišta vrste robe, kaja se na njemu
razmjenjuje, razlikujemo npr.,tržište čelika,
tržište nafta, tržište pšenice, tržište uglja itd.
Sa gledišta intervencije države razlikujemo:
1.tržište bez intervencije države-slobodno tržište
2.vezani ili regulirano tržište.
MEHANIZAM TRŽIŠTA
Tržište rješava tri ekonomska problema. U
tržišnoj privredi odgovore na tri temeljna
ekonomska pitanja – šta, kako i za koga
proizvoditi – u interakciji miliona preduzeća
ipotrošača koji stupaju u dobrovoljnu razmjenu,
rješavaju se nevidljivim putem preko sistema
cijena i tržišta.
a) Šta će se proizvoditi određuje se novčanim
glasovima potrošača i to prema njihovim
dnevnim odlukama šta će kupiti. Poznata je
Teorija o potrošačkom suverenitetu po kojoj
potrošaču pripada primarna uloga u
usmjeravanju proizvodnje.
b) Kako će se proizvoditi određuje se
konkurencijom među različitim proizvođačima. U
međusobnoj konkurenciji i borni za profit, koja
na tržištu ostavlja samo najuspješnije tržišne
učesnike. Uspješniji su, dakle, oni ekonomski
subjekti koji primjenjuju savršenije tehnološke
metode i postupke.
c) Za koga se proizvode dobra odlučuje se
pomoću ponude i tražnje za tržištima faktora
proizvodnje. Ovo tržište određuje cijene faktora,
tj.nadnice, rente, kamate, profite. Njihovim
zbrajanjem dobijamo nacionalni dohodak.
Ekonomski red, a ne nered. Tržišni sistem
sadrži unutrašnju logiku. Tržišni sistem je
razvijeni mehanizam za nesvjesnu koordinaciju
ljudi, aktivnosti i preduzeća preko sistema cijena
i tržišta.
Da bi stanovnici u gradovima upšte opstali
mora im biti organiziran tok dobara i usluga
unutar i van grada. Zapanjujuća je činjenica da
se ekonomske aktivnosti koordiniraju bez ičije
prisile ili naredbe iz nekog centra, bez
intervencije vladehiljade roba proizvede milioni
ljudi, dobrovoljno, bez naredbe iz centra ili
kakvog glavnog plana.
Tržišni mehanizam. Prvobitno je tržište bilo
mjesto gdje su se kupovala i prodavala dobra,
odnosno prostor na kome važi istovjesnost
cijena proizvoda iste vrste.
Općenito, tržišta su mehanizmi putem kojih
se susreću kupci i prodavci da bi razmijenili
stvari. Tržište je mehanizam putem kojeg kupci i
prodavci međudjeluju da bi nekoj robi odredili
cijenu i količinu.
U tržišnom sistemu sve ima svoju cijenu,
koja je, zapravo, vrijednost tog dobra u
novčanom obliku. Cijene su ravnotežni kotačić u
tržišnom mehanizmu.
Nevidljiva ruka i savršena konkurencija.
Tržišne privrede se temelje na privatnom
vlasništvu, što omogućava efikasnu alokaciju
resursa.
A. Smit tvrdi da tržišne cijene harmonično
usklađuju akcije pojedinaca motivisanih
interesima sa općim interesom društva. Drugim
riječima , u društvu postoji svojevstan
automatski mehanizam ili “nevidljiva ruka”, koji
obezbjeđuje da poduzetnici radeći u svom
sopstvenom interesu, rade nesvjesno i ono što
je u interesu društva kao cjeline :
“Svaki pojedinac se trudi da sazna kako
najpovoljnije da angažuje kapital kojim upravlja.
Njega zanima sopstveni interes, a ne interes
društva. Ali rukovođen svojim sopstvenim
interesom, on prirodno, ili bolje rečeno nužno,
bira upotrebu koja je najpovoljnija za
društvo...njegova namjera je sopstvena korist, ali
je on u ovom, kao i u mnogim drugim
slučajevima, vođen “nevidljivom rukom” da
promovira cilj koji nije dio njegove prvobitne
namjere. Ostvarujući sopstveni interes često
unapređuje bolje nego kada zaista namjerava da
ga unaprijedi.”
FUNKCIJE TRŽIŠTA
Primarna funkcija tržišta je da povezuje
proizvodnju i potrošnju kroz sučeljavanje tržišne
ponude i tržišne tražnje. Mogu se konstatovati :
bitna uloga u informisanosti tržišta subjekta
preko sistema cijena, njegovi dinamički
ekonomski efekti, inovativna uloga itd.
1. Informativna funkcija tržišta se ogleda u
pružanju sudionicima na tržištu općih informacija
o stanjima ponude i tražnje za određenom
robom/uslugom. Opću tržišnu informaciju
predstavlja tržišna cijena.
2. Alokativna funkcija pokazuje uticaj tržišta na
racionalnu ekonomsku raspodjelu faktora
proizvodnje. Zapravo, tržište omogućava
alokaciju faktora proizvodnje na jeftin i
jednostavan način.
3. Selektivna funkcija tržišta je selekcija samih
privrednih subjekata, krozodabir njihovih
proizvoda i usluga na tržištu, a na osnovu tržišne
konkurencije u kojoj opstaju samo efikasni
poduzetnici. Oni koji ne mogu da svoje
individualne troškove proizvodnje i tržišne cijene
prilagoder tržišnim zahtjevima i konkurenciji,
ispadaju iz igre, pa se tržišna utakmica nastavlja
i vodi uglavnom između srednje efikasnih i
najefikasnijih.
4. Distributivna funkcija tržišta se, po pravilu,
odnosi na primarnu raspodjelu nacionalnog
dohotka, koja kroz proces tržišnog formiranja
cijena faktora proizvodnje određuje dohotke
njihovim vlasnicima. Zbir dohodaka vlasnika
faktora proizvodnje daje sumu nacionalnog
dohotka jedne zemlje.
Optimalna uloga tržišta se postiže samo ako
je uspostavljeno jedinstvo svih nabrojanih
funkcija tržišta.
CIJENA KAO ELEMENT TRŽIŠNE PRIVREDE
POJAM CIJENA
Cijena se definiše kao novčani izraz
vrijednosti robe ili kao “stopa” razmjene jednog
dobra za novac”, što onda znači da je cijena,
jednostavno, količina novca koja se traži – nudi
za prodaju – kupovinu neke robe.
Tržište preko cijena, kao jedinstvenih i temeljnih
informacija, uspostavlja ravnotežu, ponude i
tražnje. Postignuta ravnoteža cijena znak je
uspostavljene koordinacije ponude i tražnje, jer
pri toj cijeni prodavci mogu svu ponuđenu robu
prodati, a potrošači je mogu nabaviti.
TEORIJE VRIJEDNOSTI KAO OSNOVA ZA
TUMAČENJE CIJENA
Na pitanje -šta je cijena-ne može se dati
potpuni odgovor bez teorije vrijednosti robe. S
razvijanjem ekonomske misli kroz historiju
pojavljivala su se različita tumačenja pojma i
značaja teorije vrijednosti, koje se mogu svrstati
u dvije oprečne grupe, od kojih je za jedne
vrijednost objektivno svojstvo robe (objektivne
teorije vrijednosti), a za druge, subjektivni odnos
prema robi (subjektivna teorija vrijednosti).
OBJEKTIVNE TEORIJE VRIJEDNOSTI
Objektivne teorije vrijednosti polaze od
proizvodnje i od njenih uslova, a u njih se
najčešće, svrstavaju : (a) teorija radne
vrijednosti i (b) teorija troškova proizvodnje
(a) Po teoriji radne vrijednosti – vrijednost roba
se objašnjava količinom rada utrošenog u
proizvodnju robe. Zajedničko za sve robe je da
su one proizvod ljudskog rada ,
odpredmetčenog i materijalizovanog u robama
(b) Teorija troškova proizvodnje obračunava
vrijednost roba kao zbir troškova koji su
uslovljeni angažovanjem ekonomskih inputafaktora proizvodnje : najamnina i rente
Roba i njena osnovna
obilježja
Šta je roba?
Roba je proizvod ljudskog rada, koji je
proizveden radi razmjene.
Takav proizvod mora imati korisno svojstvo
kome se može podmiriti neka ljudska
potreba.
To predstavlja osnovno obilježje svake robe.
Prema teoriji radne vrijednosti, svaki
koristan predmet ne mora biti roba.
Primjer: voda na izvoru, korisna je, može da
zadovolji određene potrebe ali prema
teoriji radne vrijednosti, da bi bio koristan
proizvod, mora da bude proizvod ljudskog
rada.
Roba je korisno materijalno dobro,
proizvedeno s ciljem da se razmjeni za
njega dobra određena količina novca ili
odgovarajuća protivvrijednost.
Osnovna svojstva robe
a) Upotrebna vrijednost robe,
b) Prometna vrijednost robe.
Skup korisnih svojstava robe činu uoptrebnu
vrijednost robe.
Roba može biti namijenjena razmjeni ili za
sopstvene potrebe.
Korisničkim svojstvima robe bavi se nauka o
poznavanju robe.
Upotrebna vrijednost robe za svog proizvođača
mora da ima društvenu upotrebnu vrijednost.
Proizvođač tek na tržištu saznaje koliko njegovi
proizvodi odgovaraju onima kojiima su
namijenjeni.
Time se dolazi do pojma prometne vrijednosti
robe.
Prometna vrijednost robe označava njenu
sposobnost da bude razmijenjena za drugu
robu.
Prvo imamo razmjenu robe za robu koja se zove
trampa (R-R).
Jedan par obuće je 30 metara tkanine, prometna
vrijednost je njena razmjenska vrijednost i
izražava se kao relativna vrijednost robe.
Prometna vrijednost robe može biti različita.
c) Vrijednost robe
Vrijednost robe je rezultat različitih konkretnih
radova, kao i rezultat troškova radne snage.
Dvojak karakter rada je sadržan u robi.
To je isti rad koji proizvodi neko dobro.
Materijalno dobro mora imati neka korisna
obilježja, koristan rad, ali ta konkretna djelatnost
istovremeno predstavlja i trošenje radne snage
uopšte (apstraktran rad).
d)Individualni (privatni) i društveni karakter
rada u robi
Individualni rad je istovrmeno i društveni rad,
zbog društvene podjele rada jer njihov
proizvod bi morao imati i društvenu
upotrebnu vrijednost.
Tako individualni rad poprima i društveni
karakter.
Individualni rad se potvrđuje na tržištu kao
društveni rad.
Znači, njihovi proizvodi moraju imati
društvenu upotrebnu vrijednost pa njihov
privatni i individulano organozovani rad u
tom smislu poprima i društvenu karakter.
Konkretni i apstaktni rad
Upotrebna vrijednost robe je rezultat konkretnog
rada a njihova vrijednost je određena
apstraktnim radom.
Rad koji je označen kao konkretan rad, koji je
apstaraktan od njegovih konkretnih obilježja i
načina ispoljavanja, Marks je označio kao
apstraktan rad i da je to zajednički imanitelj svih
roba.
Neophodna količina apstraktnog rada za
proizvodnju određene vrste roba, mora biti
jedinstvena veličlina, mora biti ista i uopšte
važeća za istu vrstu robe iako se prozvodi pod
različitim uslovima.
Veličina vrijednosti pojedinačne robe ne
formira se kao individualna već kao
društveno prosječna veličina.
Izražavanje veličina vrijednosti
robe
Da bi se robe razmijenile moraju imati
različite upotrebne vrijednosti i da su one
mođusobno samjerljive.
Taj zajednički izmjeritelj čini apstarktan rad.
Vrijednost robe određena je društvenim
potrebnim radnim vremenom:
a) Prometna vrijednost robe kao način
izržavanja veličine vrijednosti robe
Prometna vrijednost robe predstavlja jedini mogući
način izražavanja veličine njegove vrijednosti.
Jedan kaput = pret koža
Veličina razmjenskog odnosa je pokazatelj
prometne vrijednosti kaputa koji može na jedan
poseban način doći i do određenih saznanja o
veličini njene vrijednosti.
Karakteristična prometna vrijednost robe je u tome
što se ta roba nalazi u relativnom obliku
vrijednosti jer svoju vrijednost izražava relativno
u odnosu na neku drugu robu.
Otuda za kaput se kaže da ona vrši funkciju
ekvivalenta.
Prometna vrijednost se izražava kao način
njene razmjenske sposobnosti.
To je uslovilo pojavu novca kao jedne
određene vrste roba koja je stekla
monopol u vršenju te funkcije.
Korisnost, potrebe i vrijednosti
robe
Vrijednost robe zavisi od korisnosti datog
proizvoda koje svaki podjedinačni potrošač
određuje prema svojim potrebama (prema ukusu
i potrošačkim preferencijalima).
Korisnost proizvoda je oznaka za njegovu
upotrebnu vrijednost (upotrebna svojstva).
To je opštevažeća karakteristika svakog
materijalnog dobra.
Za subjektivnu vrijednost, korisnost ima jedno
drugačije značenje, jer ne izučava korisnost
materijalnih dobara kao njihovo objektivno
svojstvo.
Korisnost se upotrebaljava kao osnova za
važnost koju pojedinac pripisuje nekom
proizvodu sa stanovišta sopstvenih
potreba i sopstvenih potrošačkih kriterija.
Ttreba imati u vidu da potrebe potrošača
predstavljaju ključnu kariku u
ekonomskom učenju marginalista
(subjektivna teorija vrijednosti).
Marginalisti se ponašaju hedonistički da se
obezbijedi više zadovoljstva sa što manje
napora i žrtvovanja.
Suština je da je maksimiranje zadovoljstva
problem ekonomske teorije.
To je Dževons označio kao polazište teorije
korisnosti.
Na toj osnovi se u teoriji marginalne
korisnosti potrvđuje odgovarajuća tabela
prema K. Mengeru (austrijski ekonomsita)
izgleda ovako:
Vrsta potreba i stepen njihovog zadovoljenja
I
II
III
IV
V
VI
VII
VII
IX
X
10
9
8
7
6
5
4
3
2
1
9
8
7
6
5
4
3
2
1
0
8
7
6
5
4
3
2
1
0
7
6
5
4
3
2
1
0
6
5
4
3
2
1
0
5
4
3
2
1
0
4
3
2
1
0
3
2
1
0
2
1
0
1
0
0
Rimski brojevi označavaju različite potrebe koje su
razvrstane prema opadajućem značenju od I do
X za iskazivanje smanjenja potrošnje.
Arapski brojevi označavaju intenzitet svake
potrebe izaražen korisnošću.
Tabela pokazuje da svakaom dodanom jedinicom
intenzitet želja postepeno opada sve dok dođe
do 0 kada je data potreba sasvim zadovoljena.
To je prvi Gosenov zakon pri kojem svaka potreba
gubi na intenzitetu što se više zadovoljava.
A korisnost svake dodane jedinice datog dobra
opada s obzirom na različite vrste i intenzitet
svake potrebe posbeno.
Tako je uveden zaključak da veličina pojedinačne
vrste robe određena korisnošću date vrste robe
kojom se potreba zadvoljava.
Isto tako zakon opadajuće marginalne korisnosti
upućuje na zaključak da se smanjenjem
korisnosti pojedinačne robe smanjuje i ukupna
masa vrijednosti date robe.
Izmjerljivost korisnosti (utvrđivanje veličine
vrijednosti robe)
Vrijednost robe nije objektivna već ima subjektivno
obilježje.
Kod marginalista: potrošač se posmatra kao
izolovana jedinka.
Sam Menger je govorio da je postoji prikladnija
jedinica mjere i da je korisnost neposredno
izmjerljiva veličina.
Alferd Maršal: određuje vrijednost pomoću sume
novca koju je potrošač spreman da plati da bi
obezbijedio željeno zadovoljstvo.
Zajedničko za stav marginalista bilo jednih i drugih
da se korisnost može mjeriti, to se zove teorija
kardinalne korisnosti.
Međutim teorija kardinalne korisnosti kazuje da se
razlike između roba ne mogu kvantificirati.
V. Paret uvodi novi pojam “OFELIMETIT” koja za
razliku od korisnosti predstavlja jednu neutralnu
oznaku koja je jednom određenom potrošaču
jedinstveno potrebna (neutralan, toliko što ne
potencira psihološke i hedoinističe karakteristike
dobra zbog kojih potrošač kupuje).
To je jedinistven odnos prema određenoj vrsti
materijalnog dobra.
Pareto posmatra potrošača u odnosu na različite
vrste roba, prema specifičnim korisnim
svojstvima nekog dobra s namjerom da u tom
ponašanju utvrdi stanje opšte ravnoteže.
Tako se umjesto teorije subjektivne vrijednosti
utemeljuje teorija izbora potrošača.
To je uticalo da se ostvari teorija cijena bez teorija
korisnosti ili vrijednosti u bilo kom obliku.
Od tada se teorija cijena treba posmatrati
neposredno kao korektor ekonomske veličine
bez bilo kakvog korištenja kategorije vrijednosti.
SUBJEKTIVNA TEORIJA VRIJEDNOSTI
Subjektivna teorija vrijednosti predstavlja
zajednički naziv za sve teorije u analizi
prometne vrijednosti dobara polaze od
subjektivnih osjećaja i ocjena u vrednovanju ili
korisnosti dobara.
Za razliku od objektivnih teorija koje polaze
od proizvodnje, subjektivna teorija vrijednosti
polazi od potrošnje, odnosno od potrošačovog
stava o korisnosti zadovoljsstvu koju mu
pričinjava odabrana roba. Korisnost je
subjektivni osjećaj pojedinca i teško ju je
izmjeriti.
Upravo na pitanju je li korisnost mjerljiva ili
nije, teorije korisnosti, odnosno teorije
ponašanja potrošača dijele se na dvije grupe :
kardinalna teorija korisnosti i ordinalna teorija
korisnosti, u koju spadaju : teorija identifikacije i
teorija otkrivene preferencije.
(1) U vrijeme nastajanja subjektivne teorije
vrijednosti smatralo se mogućim izmjeriti
korisnost, odnosno da se ukupna korisnost za
pojedinca izražava prostim zbirom svih
pojedinačnih roba. Ovako izračunata korisnost
označena je kao kardinalna korisnost.
(2) Kasnije, umjesto predhodnog sabiranja
korisnosti pojedinačnih roba, teoretičari su
ustanovili da postoji međusobna zavisnost
između korisnosti različitih roba, pa je ukupna
korisnost funkcija korisnosti različitih roba, što je
označeno ordinarnom korisnošću.
Ordinarna teorija korisnosti jedan je od
osnovnih postulata savremene ekonomike, koja
se danas zove teorije preferencije ili izbora.
TRŽIŠNA PONUDA I TRAŽNJA
Tržište je određeno ukupnom ponudom i
tražnjom različitih roba i usluga. Cijene i količine
dobara kojima se trguje na tržištu zavisiće od
preferencijala – želja kupaca i prodavaca. Za
bilo koje dobro kupci žele doći po što nižoj
cijeni,a prodavci po što višoj cijeni. Ponašanje
kupaca “opisuje” zakon tražnje,a ponašanje
prodavaca zakon ponude koji će svojom
interakcijom obezbjediti uspostavljanje tržišne
ravnoteže.
TRAŽNJA
Pojam i zakon tražnje
Tražnja na tržištu proizilazi iz potrebe za
robama/uslugama i nužnosti potrošnje. U tom
smislu tražnja se definiše kao količina roba ili
usluga koje su potrošači-kupci sposobni i
spremni kupiti u određenom trenutku po
određenoj cijeni.
Količina prodatih roba u obrnutoj je srazmjeri
sa visinom cijena, što znači da se tražnja poveća
sa smanjivanjem cijene, odnosno smanjuje se
sa povećavanjem njene cijene.
• Količina prodatih roba u obrnutoj je
srazmjeri sa visinom cijena, što znači da
se tražnja povećava sa smanjivanjem
cijene, odnosno smanjuje se sa
povećanjem njene cijene.
• Pod količinom robe koju su potrošači
spremni kupiti, podrazumijevamo količinu
koju potrošači žele i mogu kupiti po
određenoj cijeni i u određenom periodu.
• Na tržištu roba/usluga je najvažniji odnos
između tržišne cijene i tražene količine, iz
čega izvodimo zakon tražnje, koji glasi:
kada cijena roba/usluga na tržištu raste,
tražnja za njima će opadati, i obrnuto, sa
opadanjem cijena tražnja raste, uz
neizmijenjene ostale faktore, Dakle, sa
snižavanjem cijena, raste spremnost
potrošača da kupe veću količinu
roba/usluga, dok sa povećavanjem cijena,
ova spremnost se smanjuje.
Međusobni odnos cijena roba/usluga i
tražene količine može se prikazati putem
algebarske funkcije, tabelarno i grafički u
koordinatnom sistemu (kriva tražnje).
• Funkcija tražnje izražava ovu zavisnost
tražnje i cijena, tj. Tx= (f (cx) i pokazuje da
se promjenom cijene robe x mijenja i
tražnja za tom robom (Tx). Relacija Tx= f
(cx) naziva se Kurno-Maršalovim zakonom
tražnje, a dijagram te funkcije predstavlja
krivu tražnje.
• Skala tražnje može biti individualna i ukupna
(agregatna). Individualna skala tražnje pokazuje
nabavnu spremnost pojedinog kupca, a
agregatna nabavnu spremnost svih kupaca na
nivou nacionalne privrede.
• Za pretpostavljeni odnos tražnje za X robom
imamo sljedeće stanje prikazano u tabeli: pri
cijeni od 5 novčanih jedinica (NJ), kupci su
spremni nabaviti 7 količinskih jedinica (KJ). Sa
smanjivanjem cijene na 4 NJ, kupci povećavaju
svoje nabavke na 8 KJ. Sa daljim smanjivanjem
cijena, kupci su stimulisani za još veće kupovine.
Tako bi po cijeni od 3 NJ kupci kupili 10 KJ, a po
2 NJ 13 i po cijeni od 1 NJ kupili bi 18 KJ.
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
FAKTORSKA TRŽIŠTA
Osnovni pojmovi
PRINOS MARGINALNOG PROIZVODA
EFEKTI SUPSTITUCIJE
NAJAMNINA
EFEKAT DOHOTKA
EKONOMSKA RENTA
TRŽIŠTE NOVCA
KAMATA
TRŽIŠTE KAPITALA
DIVIDENDA
KAPITALISANJE
KAPITALNA DOBRA
POTROŠAČKI KREDITI
INDIVIDUALNA PONUDA RADA
PONUDA ZEMLJE
DOHOCI FAKTORA PROIZVODNJE
• Inputi – faktori proizvodnje (rad, pčrirodni resursi
i kapital) su, također, robe, čiju cijenu određuje
njihov odnos ponude i tražnje. Cijene faktora
proizvodnje nisu ništa drugo do dohoci koje
faktori proizvodnje donose svojim vlasnicima.
•
Faktorsko tržište obuhvata tržište rada,
finansijsko tržište i tržište kapitalnih dobara.
Faktor rad donosi svojim vlasnicima (radnicima)
najamnine kao dohodak od rada, faktor prirodni
resursi donose dohotke u obliku raznih renti, a
faktor kapital donosi dohodak kamatu, mada se
u dohotke od kapitala može uvrstiti još i
dividenda.
• Dakle, nadnica je cijena rada, renta je
cijena zemlje, a kamata cijena kapitala.
Kao neka vrsta dohotka smatra se i profit
(uz nadnice, kamatu i rente, profit se često
smatra „četvrtom vrstom dohotka“). Profit
se definiše kao razlika između ukupnog
prihoda i ukupnih troškova. Najčešće se
profiti tumače kao implicitni prinosi,
odnosno samo kao drugo ime za nadnice,
rentu i kamatu. Profit se definiše i kao
nagrada za preuzimanje rizika, a prema
istaknutom ekonomisti Šumpeteru, profit
je nagrada za inovacije i preduzetništvo.
• Dakle, „dohoci tržišne ekonomije dijele se
vlasnicima faktora proizvodnje u obliku
najamnina, profita, rente i kamata“.
Zbrajanjem (agregiranjem) svih dohodaka
na nivou jedne nacionalne privrede,
dobijamo nacionalni dohodak.
•
Tražnja za imputima – faktorima
proizvodnje, se bitno razlikuje od tražnje
za finalnim dobrima – robama i uslugama.
Tražnja za faktorima je izvedena tražnja,
jer je određena tražnjom finalnih dobara.
Tražnja za faktorima zavisi od prinosa
marginalnog (graničnog) proizvoda svakog
od faktora.
• Prinos marginalnog (graničnog) proizvoda
nekog faktora (MRP= Marginal Revenue
Product) je dodatni prihod (dohodak) koji
se ostvaruje zapošljavanjem dodatne
jedinice tog inputa uz pretpostavku da su
ostali inputi ostali nepromijenjeni. Njegova
veličina je jednaka umnožku graničnog
prihoda koji se ostvaruje prodajom
dodatne jedinice proizvoda (MR =Marginal
revenue) i marginalnog (graničnog)
proizvoda inputa (MP=Marginal Product),
odnosno,
(MRP) = Mr x (MP) i
• Slijedom toga, prinos marginalnog
proizvoda rada (MRP)L jednak je umnošku
MR i MFL, prinos marginalnog proizvoda
kapitala (MRP) K jednak je umnošku MR i
MPK, a prinos marginalnog proizvoda
zemlje (MRP) n jednak je umnošku MR i
MPn.
ODREĐIVANJE CIJENE FAKTORA
PROIZVODNJE
• Cijena upotrebe nekog inputa – faktora
proizvodnje (najamnine kao cijene
upotrebe rada, rente kao cijene upotrebe
prirodnih izvora i kamate kao cijene
upotrebe kapitala) – formira se na tržištu u
zavisnosti od odnosa njegove ponude i
tražnje.
• Ovakav način formiranja cijene faktora
proizvodnje podrazumijeva uslove
slobodne konkurencije na tržištu.
Tržište rada
• Tržište rada je sastavni dio tržišta faktora
– inputa proizvodnje i na njemu se traži
(kupuje) i prodaje rad (engl.Labor). Tržište
rada je specifično tržište, budući da na
njemu radnici prodaju svoje radno vrijeme
(ne sam rad) i zauzvrat dobijaju
najamninu. Subjekti tražnje za radom su
poslodavci a ponude radnici.
• Dohodak od rada (cijena rada) je
najamnina (ili nadnica, engl.wage) i
zajedno sa drugim dohocima od inputa čini
nacionalni dohodak.
• Nadnice mogu biti nominalne i realne.
Nominalne nadnice se izražavaju u
novčanim jedinicama, a realne izražavaju
kupovnu moć niminalnih nadnica, pa
zavise, kako od visine nominalnih nadnica,
tako i od cijene finalnih dobara
(roba/usluga).
• Tržište rada može biti potpuno
konkurentno i nepotpuno konkurentno, a
ova razlika se odražava i na visinu
nadnica (u uslovima nepotpune
konkurencije nadnice su niže).
• Potpuno konkurentna tržišta rada
karakterišu slijedeća bitna obilježja:
(1) veliki broj i radnika i poslodavaca, pri
čemu ni jedan ne može diktirati nadnice,
(2) rad je homogen, što znači da su svi
radnici jednakih vještina i jednake
produktivnosti,
(3) radnici su savršeno pokretni pri odabiru
i prelasku s jednog na drugo radno mjesti,
i
(4) radnici su potpuno informisani o svim
promjenama na tržištu rada.
• Na ovakvom tržištu nema uticaja sindikata
i države, pa se nadnice isključivo formiraju
pod uticajem ponude i tražnje rada. U
ovom slučaju, svi poslovi i ljudi su jednaki,
pa su nadnice iste, odnosno razlike su
izražene samo zbog broja radnih sati
provedenih na poslu. Međutim, savremeno
tržište rada nije potpuno konkurentno, pa
se obično cijena rada (visina najamnine)
formira na nivou višem (rijetko i nižem) od
nivoa koji bi odgovarao realnim odnosima
ponude i tražnje za radom.
Ponuda rada
• Individualna ponuda rada odražava izbor
pojedinca između više rada (zaposlenosti)
i odmora (slobodnog vremena ili dokolice).
Ukoliko je u toku dana (24 sata) pojedinac
više zaposlen, povećava mu se iznos
nadnice, ali ima manje slobodnog
vremena. Ovo povećavanje nadnice, na
uštrb slobodnog vremena, povećava
mogućnost kupovine dodatne količine
roba/usluga, što označavamo kao efekat
suptitucije (korisnost odmora supstituiše
se sa korisnošću od kupovine dodatne
količine roba/usluge ili uštede).
• Ovaj efekat važi do izvjesne tačke, od koje
pojedinac nije više spreman vršiti
supstituciju odmora za najamnine. Tada
nastupa efekat dohotka koji izaziva
smanjenje ponude rada. Razlog za pojavu
efekta dohotka je jednostavan, utemeljen
je na bihejviorizmu: kada su
egzistencijalne potrebe pojedinca
zadovoljene, on počinje preferirati
slobodno vrijeme i dokolicu, što može
učiniti jedino smanjivanjem svoje ponude
rada.
• Ukupna (agregatna) ponuda rada potpuno je
podvrgnuta tržišnim zakonima. To znači da, za
razliku od individualne ponude rada, koja od
jedne tačke ima zakrivljenje ulijevo, ukupna
ponuda rada ima karakteristike rastuće funkcije,
odnosno kontinuirani rast udesno. U uslovima
potpune konkurencije vlada potpuna mobilnost
radne snage na tržištu, što znači da, ako, nakon
dostizanja određenog nivoa nadnica, jedan broj
pojedinaca iz zone efekta supstitucije ulazi u
zonu efekta dohotka, ali će drugi pojeidnci, oni
nezaposleni, ili iz drugih područja, pa čak i
drugih zanimanja, uvećavaju ukupnu ponudu
rada.
• Tržišna ponuda rada neodvojiva je od uticaja
sindikata, s obzirom da radnici prema
poslodavcima nastupaju organizovani u sindikat.
Za razliku od svih drugih tržišta inputa i finalnih
roba, tržište rada je korigovano kolektivnim
pregovaranjem, kao praksom po kojoj su radnici
predstavljeni kroz radnički sindikat.
• Svojim pritiskom (pregovorima i štrajkovima),
sindikati mogu primorati poslodavce da podignu
iznos najamnina iznad njihovog ravnotežnog
nivoa, ili, pak, pšo je rjeđe, pristati na niže
najamnine radi zadržavanja ili povećavanja broja
zaposlenih.
Tražnja za radom
• Tražnja pojedinačnog preduzeća za radom
određena je prihodom marginalnog
proizvoda rada. Prinos marginalnog
(graničnog) proizvoda rada je dodatni
prihod (dohodak) koji se ostvaruje
zapošljavanjem dodatnog radnika.
• Ako je marginalna produktivnost manja od
plate, dodatno uposleni bi donosio veći
trošak od prihoda. Poslodavac zapošljava
nove radnike sve dok je njegova
marginalna produktivnost rada veća od
njihove plate.
• Marginalni proizvod rada zavisi o njegovoj
marginalnoj produktivnsoti.
• U skladu s tim, preduzeće će zapošljavati
nove radnike sve dok se cijena dodatne
jedinice rada ne izjednači sa marginalnim
prihodom proizvoda.
• U uslovima potpune konkurencije
najamnine se slobodno formiraju isključivo
pod uticajem odnosa ponude i tražnje za
radom.
• Ako je nadnica manja od ravnoteže
preduzeća, neće moći naći dovoljno
spremnih radnika da rade za sniženu
nadnicu, pa će preduzeća morati ponovo
povećavati njen iznos i ona će se kretati
ka ravnotežnom nivou.
• I obratno, nadnica iznad ravnoteže će
stimulisati povećanu ponudu rada pa će to
voditi smanjivanju nadnica prema
ravnotežnom nivou.
Posebna priroda tržišta rada
• Ako tržište rada ima još dvije posebne
osobine.
• Prvo, dok tržištu roba u uslovima cjenovne
konkurencije karakteriše proces „čišćenja“
tržišta od viška ponude ili viška tražnje, na
tržištu rada gotovo nikad ne dolazi do
ovakvog „čišćenja“ ili do pojave viška
ponude (stanja u kome nema
nezaposlenosti); ako se to i desi, takvo
stanje ne traje dugo.
• Drugo, dok će na tržištu roba smanjenje
cijene obično izazvati povećanu tražnju i
smanjiti ponudu (pa time i višak ponude),
na tržištu rada to i ne mora biti tako.
• Smanjenje nadnica može povećati
nezaposlenost umjesto da je smanji, kao
što pritisak sindikata na povećavanje
nadnica umjesto povećanja ponude rada
dovodi do smanjivanja broja zaposlenih.
Tržište prirodnih resursa (zemlje)
Ponuda i tražnja zemlje
• Iako su prirodni resursi raznorodni kao
faktori proizvodnje, reprezentujemo ih
zemljom.
• Kao neobnovljivi proizvodni resurs čija je
ponud afiksna, zemlja ima svoju cijenu
koja je određena visinom rente kao
dohotka od svojine nad zemljištem. Renta
(ili čista ekonomska renta), je cijena
upotrebe komada zemlje u nekom
vremenu.
• Tražnja zemljišta je funkcija marginalnog
prihoda proizvoda zemljišta, pri čemu
treba imati u vidu da se marginalni
proizvod zemljišta, u skladu sa zakonom
opadajućih prinosa, smanjuje sa
povećanjem količine zemljišta, uz
nepromijenjenu količinu rada i zemljišta.
• Tražnja za zemljom je izvedena tražnja i
zavisi o cijeni poljoprivrednih proizvoda
koji se na njoj uzgajaju. U uslovima
slobodne konkurencije, visina rente
određena je odnosom krivih ponude i
tražnje zemlje (visina rente p0, pri sjecištu
krivih ponude i tražnje R).
Vrijednost zemlje i efekat oporezivanja
renti
• Zemlja spada u trajna kapitalna dobra i
svake godine donosi rentu.
• Vrijednost zemlje (iznos cijene koju bismo
platili za kupovinu ili prodaju određene
površine zemlje) se svodi na
izračunavanje sadašnje vrijednosti vječne
rente. Sadašnja vrijednost se izračunava
na osnovu generisanog toga budućih
prihoda (dohodaka, tj. zbroja renti), koje ta
zemlja donosi.
• Pošto zemlja ima beskonačni vijek
trajanja, koji daje rentu, sadašnja
vrijednost zemlje se izračunava po
slijedećem obrascu:
N
V 
x100
I
•
•
•
•
gdje su:
V = sadašnja vrijednost zemlje
N = stalni godišnji primici-godišnje rente
I = tekuća kamatna stopa
• Drugačije rečeno, sadašnja vrijednost
odražava sumu novca koja se mora
investirati danas da se ostvari zarada od
beskonačnih godišnjih renti uz određenu
kamatnu stopu. Npr. ako godišnja renta od
jednog komada zemljišta iznosi 2.000 KM,
pri godišnjoj kamatnoj stopi od 5% kupac
će biti spreman (prema gornjem obrascu)
platiti za kupovinu ovog komad azemljišta
40.000 EUR-a.
• Razmatranje zemljišne rente, pa shodno
tome i vrijednost zemlje, uključuje i efekte
oporezivanja renti.
• U slučaju uvođenja poreza na rentu,
međutim, tražnja i ponuda zemlje, shodno
tome i visina renti, ostaju nepromijenjene.
Porez se svaljuje na račun zemljovlasnika,
za koja uvođenje poreza na rentu ima isti
efekat kao i smanjenje tražnje za
zemljištem, kao proizvodnim faktorom.
• U krajnjem, i vrijednost zemlje se ne
mijenja (ostaje ista), niti dolazi do bilo
kakvih poremećaja ili ekonomskih
neefikasnosti.
Tržište kapitala
• Upotreba (ulaganja) kapitala može biti u
finansijskom obliku i realnom obliku.
• U slučaju da se kapital pojavljuje u svom
finansijskom obliku, tada on egzistira u
različitim finansijskim instrumentima
(novac, razne hartije od vrijednosti i sl.),
koji se realizuju na finansijskom tržištu.
• Finansijska tržišta se po ročnosti dijele na
tržište novca i tržište kapitala.
• Kamata kao cijena kredita izražava se u
vidu kamatne stope i određuje se kao
postotak od pozajmljenog kapitala
obračunat na period od godinu dana.
• Kao posrednici na ovom tržištu, banke
formiraju kamatu:
• Prvo, prikupljanjem
slobodnih novčanih sredstav aza čiju
upotrebu za određeno vrijeme isplaćuju
kamatu njihovim vlasnicima, građanima i
preduzećima.
• Drugo, banke ne pozajmljuju novčana
sredstva građanima i preduzećima,
naplaćuju određenu kamatu.
• Ukratko, kamata se javlja kao cijena
upotrebe novca. Na tržištu zajmovnog
kapitala, kamatna stopa se određuje na
osnovu ponud ei tražnje zajmovnog
kapitala.
• Npr., na položenih 5.000 EUR-a u banku,
pojedinac, uz godišnju kamatnu stopu od
3%, dobija 150 EUR-a kamate kao cijene
upotrebe položenog kapitala, a ukupni
povrat iznosi .150 EUR-a.
• Tržište kapitala (sa rokom dospijeća
dužim od godinu dana, sa institucionalnim
investitorima kao učesnicima, a to su:
investicioni fondovi, penzioni fondovi,
osiguravajuća društva).
• Pirmjer dohotka na ovom tržištu je
dividenda. Dividenda se ostvaruje u
dioničarskom preduzeću (dioničarsko
društvo), na osnovu uloga dioničara u
temeljni kapital društva podijeljenog na
dionice (npr. po 100 EUR-a).
• Kapitalisati određeni prihod, znači,
pretvoriti ga u onu veličinu kapitala koja bi
po važećoj kamatnoj stopi, donijela
vlasniku isti prihod od banke, kao i prihod
koji ima od dioničarskog preduzeća.
Prihod se kapitališe po sljedećem obrascu:
p 
dx100
k'
pri čemu su:
- d= dividenda
- p= kapitalisani prihod (vrijednost dionice)
- k' = kamatna stopa
• Primjer:
• Npr. ako je godišnji prihod koji donosi
neka dionica 30 EUR-a i neka je tržišna
kamatna stopa 6%. Kapitalisani prihod od
te dionice će iznositi 500 EUR-a.
20 x100
p 
 500
6
• Tržišna cijena, (vrijednost) dionice,
određuje se na berzi, zavisno od visine
nominalne dividende, (vrijednosti izdate
dionice u dioničkom preduzeću), kamate i
odnosa ponud ei tražnje za dionicama tog
preduzeća.
• To znači da će tržišna cijena dionice (Tc)
odudarati od nominalne cijene i
izračunavaće se ovako:
• Pretpostavke:
- nominalna vrijednost dionice (Vd)
- Vd = 100 EUR-a
- dividendna stopa (d') = 9%
- kamatna stopa (k') = 6%
Vdxd ' 100 x9
Tc 

 150
k'
6
Ponuda i tražnja za kapitalom/kreditima
• Kredite tretiramo kao potrošačke,
(uzimaju ih domaćinstva) i investicione,
(uzimaju ih preduzeća).
• Cijena upotrebe zajmovnog kapitala
formira se u zavisnosti od tržišnog odnosa
ponude i (od strane neto štediša) i tražnje
(neto potrošači). Naravno, kamata kao
tržišna cijena kapitala, određuje interes za
ponudom (ako je kamatna stopa veća
štediše više štede, pa se može ponuditi
više kapitala) zajmoprimaca za uzimanje
kapitala).
•
•
Investiciona tražnja za kreditima. Zajmovi
koji se uzimaju za kupovinu kapitalnih dobara
(dobra za proizvodnju drugih dobara) su
investicijski krediti.
Preduzeća se odlučuju da uzmu bankarski
kredit za kupovinu kapitalnih dobara sve dok je
priraštaj obima proizvodnje koji se duguje
povećanoj upotrebi kapitalnih dobara, za još
jednu jedinicu veći ili jednak cijeni kapitalnih
dobaa uvećanoj za toršak kamate. Ravnoteža
se uspostavlja na nivou u kome konkurencija
između preduzeća svodi stopu prinosa od
investicija (kapitala) na nivo tržišne kamatne
stope.
EFIKASNOST TRŽIŠTA
Osnovni pojmovi:
- Potpuna konkurencija
- Pareto efikasnost
- Kriva mogućih korisnosti
- Ekonomija blagostanja
- Efikasnost razmjene
- Efikasnost proizvodnje
- Laissez faire
- Parcijalna ravnoteža
- Opšta ravnoteža
- Ekonomske slobode
POTPUNA KONKURENCIJA
•
•
•
•
Krilatica kojom se ističe zahtjev da se iz
ekonomskog života istisne svako miješanje
države i preduzetnici prepuste da nesmetano
posluju prema svojim preduzetničkim
nakanama je laissez faire (francuski: pustite
ljudima da rade što hoće, pustite da stvari teku
same od sebe).
Ovaj izraz je vremenom postao sinonim dobro
organizirane kapitalističe privrede i najbolje
moguće ekonomske politike koja omogućava
efikasnu alokaciju resursa.
Drži se da se tako najbolje usklađuju
pojeidnačni i opšti interesi.
• Država treba da se brine samo o
stabilnosti pravnog poretka (zaštita
privatne svojina i slobodno zaključenih
ugovora) i spoljnoj bezbjednosti.
• Sve ostalo treba prepustiti privatnoj
inicijativi, budući da će, s jedne strane,
motiv za profitom preduzetnike usmjeriti
prema efikasnijim načinima proizvodnje i
novim robama/uslugama koja će više
zadovoljavati potrebe potrošača, a s druge
strane, da konkurencija pruža značajan
podsticaj inovacijama.
• Potpuna konkurencija je pretpostavljeno
tržišno stanje kada postoji dovoljan broj
preduzeća (koji nude isti, homogeni
proizvod) ili stepen suparništva da niti
jedno od njih ne može uticati na cijenu tog
dobra.
• Odnosno, to je stanje u kome nema
drugog izbora osim prilagođavanja
prilikama koje diktira tržište.
•
1.
2.
3.
4.
5.
Radi se o teoretskoj tržišnoj strukturi,
koja nam služi kao osnova procjenjivanja
i vrednovanja ostalih oblika tržišnih
struktura (nepotpune konkurencije), a
karakterištu je:
veliki broj prodavaca i kupaca;
homogenost proizvoda/usluga;
potpuna obaviještenost kupaca i
prodavaca;
slobodan ulazak i izlazak sa tržišta;
svi prodavci i kupci su price taker.
• Jedni ekonomisti danas, također, smatraju
da slobodno tržište (tržišno stanje potpune
konkurencije), najbolje doprinosi
ekonomskoj efikasnosti i da konkurencija
pruža značajan podsticaj inovacijama.
• Druga grupa ekonomista dokazuje da u
nekim značajnim instancama tržište ne
djeluje onako savršeno kao što zagovaraju
pristalice slobodnog tržišta.
EKONOMSKA EFIKASNOST I EKONOMIJA
BLAGOSTANJA
– Uvod u ekonomsku efikasnost
•
Budući da su ekonomski resursi rijetki, a
potrebe neograničene, neophodna je
krajnje racionalna upotreba resursa u
cilju dobijanja definisane količne dobara i
usluga. „Ekonomija proučava efikasnost,
jer proučava ograničenost. U svijetu
ograničenih resursa sve želje ne mogu
biti zadovoljene, ali ako djelujem
oefikasnije, manji broj želja će ostati
neispunjeni“.
•
Pod pretpostavkama potpune konkurencije,
tržište na najjednostavniji i najefikasniji način
određuje gdje će se i kako upotrebljavati faktori
proizvodnje. Već smo naučili da:
1. kriva tražnje pokazuje količinu dobra koju je
kupac spreman kupiti po određenoj cijeni. Zbir
svih krivi tražnje pojedinačnih kupaca čini krivu
tražnje na tržištu. Pri odlučivanju koje će
količine dobara tražiti kupci, izjednačavaju
marginalnu (graničnu) korist koju imaju od
potrošnje dodatne jedinice s marginalnim
(graničnim) troškovima kupovine, te dodatne
jedinice. Marginalni troškovi, na taj način,
postaju cijena koju kupci moraju platiti;
2. Kriva ponude pokazuje količinu dobra
koju je preduzeće spremno ponuditi po
određenoj cijeni. Zbir krivih ponude svih
preduzeća čini krivu ponud ena tržištu.
Za odluku koliko će proizvesti nekog
dobra, konkurentna preduzeća
izjednačavaju svoju marginalnu korist od
proizvodnje dodatne jedinice tog dobra, a
to kao i u slučaju tražnje, prestavlja
cijenu i marginalne troškove proizvodnje,
te dodatne jedinice.
• Tržišna ravnoteža se postiže kada su
ponuda i tražnje jednake i u toj tački,
marginalna korist i marginalni troškovi su
jednaki cijeni. Tako je marginalna korist
jednaka marginalnim troškovima, tšo i
jeste uslov potreban za ekonomsku
efikasnost.
• Efikasnost je veća što se istim izdacima
postiže veći učinak ili isti učinak sa što
manjim izdacima. Kao uzroci neefikasnosti
pojavljuju se: (a) loša organizacija rada i
(b) neiskorišćenost raspoloživih faktora
proizvodnje (rad, kapital, prirodni resursi).
Pareto-efikasnost
• Opće gledano, alokacija resursa je efikasno
organizovana, ako i samo ako, uz date resurse i
tehnologiju, nije moguće povećati blagostanje
jednog pojedinca bez smanjenja blagostanja
drugog pojedinca. Za ovako postignutu
efikasnost kažemo da je Pareto-efikasna ili da je
postigla Pareto optimum.
• Ekonomska nauka proučava tri aspekta
efikasnosti, neophodnih da bi se ostvarila
Pareto-efikasnost, i to: (1) efikasnost razmjene,
(2) proizvodna efikasnost i (3) efikasnost
kombinacije proizvoda.
1. Efikasnost razmjene (ravnoteža potrošača
na konkurentnom tržištu) podrazumijeva da svi
proizvodi stignu do pojedinca koji ih najviše
preferira. Efikasnost razmjene obezbjeđuje da
se proizvodna dobra raspodijele tako da niko
ne može biti na dobitku, ukoliko neko drugi nije
na gubitku. Dakle, trgovina ne daje mogućnost
da obje strane budu na dobitku.
2. Efikasnost proizvodnje (konkurentna
ravnoteža na tržištu inputa), koaj
podrazumijeva da je proizvodnja efikasna,
ukoliko, uz date resurse i tehnologiju, nije
moguće povećati proizvodnju jedne robe, bez
smanjenja proizvodnje najmanje jedne druge
robe.
•
3. Efikasnost na tržištu proizvoda
(konkurentna ravnoteža na tržištu autputa)
podrazumijeva da svaki sistem potrošnje je
optimalan ako, na osnovu raspoložive količine
potrošnih roba i želja i ukusa potrošača, nije
moguće poboljšati položaj ni jednog potrošača,
a da se pri tome ne pogorša položaj nekog
drugog potrošača.
Načine koji pokazuju kako da se stigne do
najpoželjnijeg stanja u društvu proučava
ekonomija blagostanja, kao ukupan zbir
zadovoljstava što ih pojedinac doživljava
upotrebom raspoložive količine dobara u
privredi kaja funkcioniše duž granice mogućih
korisnosti.
Opća ravnoteža potpune konkurencije
•
•
Dakle, efikasnost je izraz racionalnog
djelovanja. Individualna efikasnost
izražava omjer učinka i troškova koji se
ograničavaju na pojedinačnog
proizvođača, a društvena efikasnost
omjer svih učinak ai svih troškova, bez
obzira na koga se odnose.
Opća ravnoteža je ravnotežno stanje
privrede u cjelini, u kome su sva tržišta
(proizvoda i usluga, faktora proizvodnje)
istovremeno u ravnoteži.
• Uslov postizanja ekonomske efikasnosti
za cjelokupnu privredu je da su
marginalne korisnosti po novčanoj jedinici
za sva dobra i usluge jednake, te da su
istovremeno jednake i graničnim
društvenim troškovima tih dobara.
• Uslovi za postojanje opće ravnoteže su:
- opća ravnoteža privrede u potpunoj
konkurenciji uvijek je Pareto-efikasna,
- pareto-efikasne alokacije predstavljaju
opću ravnotežu privrede u potpunoj
konkurenciji za odgovarajuću
raspodjelu resursa,
- alokacija koja maksimizira društveno
blagostanje uvijek je Pareto-efikasna,
- pareto-efikasne alokacije
maksimiziraju društveno blagostanje za
neku funkciju društvenog blagostanja.
• Funkcija društvenog blagostanja
prezentira odnos koji se uspostavlja
između ukupnog društvenog blagostanja i
blagostanja pojedinih članova društva.
Blagostanje pojedinaca mjeri se nivoom
korisnosti koji oni ostvaruju u potrošnji.
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
•
KAPITALIZAM I PREDUZETNIŠTVO
Osnovni pojmovi
Kapitalizam
Tržišno društvo
Ekonomske slobode
Privatno vlasništvo
Preduzetnička ekonomija
Preduzetništvo
Preduzetnik
Društvo lica
Društvo kapitala
Korporacija
Korporativno upravljanje
• Kapitalizam je poseban društvenoekonomski sistem „u kome se proizvode
robe radi profita upotrebom kapitalnih
dobara u privatnom vlasništvu i najamnog
rada“. Samo u prvih stotinu godina
kapitalizam je unaprijedio materijalno
blagostanje više nego predhodni
društveno-ekonomski sistemi zajedno.
• Podsjetimo se da razdoblje kapitalizma
počinje od kraja XV i početkom XVI
stoljeća.
• Doba manufakture traje od sredine XVI do
posljednje trećina XVIII stoljeća. Glavno
obilježje mu je prelaz od jednostavne
kooperacije u složenu kooperaciju s
podjelom rada. Liberalni kapitalizam se
temelji na:
• (1) liberalizmu kao izvornoj ideologiji
građevinskog društva i
• (2) upotreb i vodene pare kao pogonske
snage i industrijska revolucija.
• Teškoće u funkcionisanju kapitalizma 20ih godina XX st. (Velika ekonomska kriza
1929.godine dovela je u pitanje slobodno
tržište), dovode do sve veće državne
intervencije u kapitalističkoj privredi, pa se
govori i o državnom kapitalizmu.
• Napuštena je pretpostavka slobodne
konkurencije i ekonomskog liberalizma, a
usvojen državni intervencionizam kao
pretpostavka države blagostanja.
• Ekonomski promašaji i teškoće u provođenju
intervencionističke politike 1960-ih i 70-ih godina
(hronična i raširena kriza s istovremenom
pojavom inflacije i nezaposlenosti) vratili su, od
1980-ih godina ideologiju ekonomskog
liberalizma, sada u formi neoliberalizma.
• Kao tržišni poredak koji se temelji na privatnom
vlasništvu i ugovornom angažmanu najamnih
radnika, uz profit kao osnovni motiv i pokretačku
snagu ekonomskih aktivnosti kapitalista,
kapitalizam se, kako smo vidjeli, eventualno
razvija, i to prema sve višem nivou ekonomske
racionalnosti.
• Kako se ovo dešava? Utemeljenje tržišnih
odnosa u ekonomskom sistemu i ekonomskoj
politici vrši snažan i svestran uticaj na sve
oblasti ekonomskog života.
• Tržišno društvo pruža prednosti
individualističkog poretka sa slobodnim tržišnim i
privatnom inicijativom, sa profitnim motivima koji
najsnažnije i najpostojanije utiču na čovjekovo
racionalno ponašanje.
• Kadgod su troškovi proizvodnje niži od prodajne
vrijednosti, ili postoji jeftiniji način proizvodnje
od onog koji se koristi u drugim firmama,
preduzetnik će biti u stanju da ugrozi
konkurentske firme i ostvari profit.
• Dakle, konkurentne snage vode ka višem
stepenu efikasnosti, budući da konkurencija
pruža značajan podstrek inovacijama.
• Kapitalizam se u uslovima zrele industrijske
revolucije pokazje efikasnijim od svih drugih
društvenih poredaka i njihovih ekonomskih
sistema u razvijanju i upotrebi tehnologije, kao i
u prilagožavanju rapidno promjenjivim uslovima
globalne podjele rada (rah centralnih planskih
ekonomija, to najbolje pokazuje), što ga čini
„jedinim ekonomskim sistemom na svijetu
sposobnog za život“, koji omogućava stalni
razvoj i stalno odgovaranje na širenje ljudskih
potreba.
• Autoritativni oblici vlasti, primarno fašistički
i komunistički, izgubili su legitimnost, jer,
ekonomski i politički nisu uspjeli
konkurisati liberalnim demokracijama.
• Produktivnost kapitalističkog svijeta
omogućila je povećavanje socijalnih i
vojnih izdataka, ulaganja u nauku,
obrazovanje i sektor usluga, koje nijedan
od predhodnih oblika vlasti nije mogao
pratiti.
DEMOKRATIJA U TRŽIŠNOJ EKONOMIJI
• Uspostavljanje demokratije, u današnjem
značenjhu tog pojma, isključivo je
uslovljeno kapitalističkim društvenim
ustrojstvom – uspostavljanjem
demokratskog društva i tržišne ekonomije,
kojim se uspostavljaju političke i
ekonomske slobode.
Demokratsko društvo
Političke slobode
Tržišna ekonomija
Ekonomske slobode
• U liberalnom ekonomskom konceptu
pravednosti svaki pojedinac djeluje u
skladu sa individualnim izborom, bez
pritiska ili naredbi od drugih pojedinaca.
Kao društveno određeni mehanizam za
rješavanje osnovnih ekonomskih pitanja
(šta, kako i za koga proizvodi), tržišni
ekonomski sistem je vezan za
demokratsku državnu uspostavu i odlikuje
se time što u njemu učesnici na tržištu –
pojedinci i privatna preduzeća,
samostalno donose odluke (izbor) o
proizvodnji i potrošnji.
• Robovlasništvo i feudalizam su
ekonomski život organizovali pod
sistemom prinude i (apsolutne
potčinjenosti robova u robovlasništvu i
ekonomske zavisnosti kmetova u
feudalizmu) ili, pak, institucijom običaja.
• U komandnoj ekonomiji se ekonomski
život planira i upravlja pomoću zaposijesti
državnih organa. Preduzeća su u
državnom vlasništvu i nemaju slobodu
poslovanja niti mogu slijediti cjenovne
signale u svojim odlukama kao što to rade
preduzeća u tržišnim ekonomijama.
• U tržišnom ekonomskom sistemu su
ispunjene (demokratske) pretpostavke za
koordinaciju odluka učesnika na tržištu:
• Prvo, svaki učesnik na tržištu je motivisan
vlastitim interesom; Drugo, robe i usluge
se obezbjeđuju slobodno, putem
dobrovoljne robne razmjene sa drugim
učesnicima; Treće, tržišni ekonomski
sistemi funkcionišu na osnovu sistema
cijena, koje vrše optimalnu, odnosno
efikasnu alokaciju proizvodnih faktora (rad,
kapital i prirodni resursi), a s druge strane,
koordiniraju odluke proizvođača i
potrošača na tržištu.
Procjenjivanje demokratičnosti tržišta
• Postoje četiri „stuba“, tržišne ekonomije,
koji istovremeno karakterišu principe
(kapitalističke) demokratije u ekonomiji:
- privatno vlasništvo,
- profit,
- sloboda izbora,
- konkurenicja
• Privatno vlasništvo je to koje uspostavlja
autonomnost tržišnih subjekata,
ravnopravnost u razmjeni (formalna
jednakost učesnika na tržištu), slobodu
korišćenja i raspolaganja (prisvajanja) i
odgovornost naspram predmeta
vlasništva, čime se u okviru slobodne
tržišne konkurencije ostvaruje racionalna
alokacija faktora proizvodnje i
maksimiziranje rezultata.
• Isključivost (ekskluzivnost), što daje pravo
da vlasniku da odlučuje i snosi ključne
posljedice o upotrebi vlasništva.
Prenosivost (transferabilnost) kao
mogućnost slobodne prodaje vlasništva.
Institucionalna zaštita, koja podrazumijeva
pravnu sigurnsot o zaštiti prava vlasništva,
odnosno garantovanje prava da neće
nastupiti promjena čovjekovog statusa što
bi mu oduzelo vlasništvo (ono što je Vaše
ostaje Vaše).
• Dakle, privatno vlasništvo ne samo da
utiče na efikasnost ekonomskih učesnika,
nego je i izvor i garancija ekonomske i, u
krajnjem slučaju, individualne slobode, a
obje se svode na ravo vlasništva i
mogućnost izbor.
• Uključivanje vlasništva u tržišno
poslovanje ima različite zakonske forme. U
pitanju su: pojeidnačno vlasništvo,
partnerstvo (ortaštvo), trustovi i
korporacije.
• Pojedinačno vlasništvo podrazumijeva
poslovanje s vlasništvom pod kontrolom
jedne osobe, koja postaje „sam svoj
službenik“ – gazda.
• Partnerstvo je „forma poslovne
organizacije u koju se udružuju dvije ili
više osoba“, u čije najčešće varijante
spadaju združena preduzeća ili sindikat
(veći broj partnera).
• Korporacijsko vlasništvo potiče iz
vremena u kome su ulaganja premašivala
i pojedinačno i partnersko vlasništvo.
Profit, slobodaizborakonkurencija
• Važnost profita proističe iz motivacije
preduzetnika za ekonomskim aktivnostima
i pravu da se raspolaže sa ostvarenim
profitima, što pretpostavlja punu zaštitu
vlasništva prava koja se pojavljuju kao
preduslov tržišnih transakcija.U tržišnoj
privredi odgovore na tri osnovna
ekonomska pitanja – šta, kako i za koga
proizvoditi – u interakciji miliona
preduzeća i potrošača koji stupaju u
dobrovoljnu razmjenu, rješavaju se
nevidljivim putem preko sistema cijena i
tržišta.
EKONOMSKE SLOBODE
• U tom smislu, slobodu definišem o
dvojako, i to kao:
- odsustvo prinude ili prisile (negativna
odredba slobode) i
- slobodom izbora prema vlastitom
nahođenju (pozitivna odredba slobode).
• Osnove ekonomskih sloboda čine:
- vlasnička prava,
- sloboda ugovaranja i trgovine,
- poštovanja ugovora,
- niski porezi.
• Prema mnogim istraživanjima postoji visok
stepen korelacije između ekonomskih
sloboda i ekonomskog razvoja.
• Dokazano je da veće ekonomske slobode,
po pravilu, obezbjeđuju veće ekonomsko
blagostanje mjereno kroz rast društvenog
bruto proizvoda (GDP).
PREDUZETNIŠTVO I PREDUZETNIČKA
EKONOMIJA
• Preduzetnik je osoba koja ima
sposobnosti osnivanja preduzeća i na
vlastiti rizik (sa svojim kapitalom),
smaostalno pokreće poslovne aktivnosti,
organizujući i kombinujući faktore
proizvodnje, (rad, kapital i prirodne
resurse), u cilju ostvarenja zarade.
• Preduzetnici su nadareni preduzetničkim
duhom; uočavaju šanse za nove poslovne
poduhvate koje drugi poslovni ljudi ne vide
ili za njih nisu zainteresovani.
• „Preduzetništvo je naziv za aktivnosti koje
se sastoje u izvođenju inovacija, a
pojedinci koji nose te aktivnsoti su
preduzetnici“.
• U njegovoj interpretaciji kapitalizma
preduzetnik ima najznačajnije mjesto,
budući da upravo preduzetnik razvija
kapitalizam tako što revolucionira
promjene u proizvodnji tehnološkim,
organizacionim ili marketinškim
inovacijama.
• Ovakve inovacije su, po Šumpeteru,
zapravo, osnovne funkcije preduzetništva,
i to: (1) uvođenje novih proizvoda ili
unapređenje kvaliteta starih, (2) uvođenje
novog metoda proizvodnje, (3) otvaranje
novih tržišta, (4) osvajanje novih sirovina,
(5) kreiranje novog tipa industirjske
organizacije.
• Po Šumpeteru, inovacije su najvažnija
konkurentska prednost preduzeća, a uzrok
nestajanja preduzeća je njihova
„nesposobnost da drže korak u inoviranju“.
• Preduzetništvo se tretira kao četvrti proizvodni
fkator, pored rada, kapitala i prirodnih resursa.
Kao što se angažovanjem rada, zemlje i kapitala
ostvaruju najamnina, renta i kamata,
preduzetništvom se ostvaruje preduzetnička
dobit, koja ostaje nakon što se iz ukupnog
prihoda odbiju svi torškovi i obaveze preduzeća.
Budući da je ova dobit osnovni pokretač – motiv
preduzetnikovog angažovanja u poslovnim
procesima, preduzetnik se bori da stekne
poziciju monopoliste koja mu upravo omogućava
ostvarenje ove dobiti, sve dok ga konkurenti ne
dostignu ili prevaziđu njegovu poziciju.
• U raspravi o preduzetništvu uočava se
isprepletenost pojmova preduzetništvo i
menadžment. U početku preduzetništvo je
bilo vezano istovremeno i za upravljanje i
za rukovođenje. Rastom preduzeća dolazi
do diferenciranja vlasnika kapitala, koji,
motivisan profitom, iskazuje odlučnost da
investira u određenu djelatnost. On prvo
bira oblik preduzeća, a potom angažuje i
kombinuje faktore proizvodnje, da bi
rukovođenje, organizacijsko-tehnološko
organiziranje i kontrolisanje povjerio
drugim (menadžerima).
• Vlasniku-preduzetniku ostaje u nadležnosti
vlasničko upravljanje, odnosno vlasnički
nadzor (što se svodi na kontrolu
profitabilnosti, rasta i razvoja preduzeća).
Upravo taj momenat je opredijelio da se u
teoriji razgranički preduzetništvo od
menadžmenta. Pri tome, preduzetnik
primjenjuje nove ideje i preuzima rizik, a
menadžer osigurava opću efikasnost
poslovnog procesa.
PREDUZEĆE: PRAVNI OBLIK
PROFITNOG DRUŠTVA
• Osnovna organizaciona jedinica koja
obavlja ekonomsku djelatnost, je
preduzeće. Pojam varira u nazivima od
preduzeća (poduzeća), privrednog društva
do trgovačkog društva.
• Kao ekonomski subjekti preduzeće je
osnovni oblik organizovanja tržišnog
poslovanja, koji posluje u privredi radi
ostvarivanja vlastitih poslovnih interesa, uz
uvažavanje principa ekonomskog
ponašanja.
• Precizirano, u ovakvoj definiciji preduzeće sadrži
četiri obilježja: (1) ima pravni status, (2)
samostalna, obavlja poslovnu djelatnost i
nastupa u pravnom prometu, (3) cilj
poslovanja je dobit, (4) organizovano je u
jednom od oblika utvrđenih zakonom.
• Glavni oblici preduzeća, njihove djelatnosti,
upravljanja i druga važna pitanja su u svim
zemljama propisani zakonom. Iako između njih
postoje izvjesne razlike, postoje i zajedničke
karakteristike, koje se odnose na to da se radi o
samostalnim ekonomskim, tehničkim i
finansijskim cjelinama u privatnom i javnom
vlasništvu.
• Privatna preduzeća se javljaju u tri oblika:
(1) inokosna (vlastita) preduzeća (samo
jedan vlasnik),
(2) društve lica ili ortakluci (dva ili više
partnera) i
(3) društva kapitala (dioničarska društva i
društva sa ograničenom odgovornošću, u
kojima članovi učestvuju s odgovarajućim
ulozima u osnovnom kapitalu i imovini).
• Javna preduzeća uspostavljaju se kroz dva
oblika:
(1) preduzeća u javnom vlasništvu (državna
preduzeća), koja pripadaju općini, kantonu
(županiji), državi i drugim političko-teritorijalnim
jedinicama, od kojih su najpoznatija ona u
djelatnostima od općeg interesa, i to:
komunalnim djelatnostima (gradski saobraćaj,
gradska čistoća, vodovod, elektrodistribucija),
djelatnostima saobraćajne i telekomunikacione
infrastrukture (željeznice, putevi, pristaništa, luke
i zračne luke, ŠTT usluge), zatim u području
proizvodnje oružja, proizvodnje uglja itd.
(2) državna preduzeća u vlasništvu penzionih
fondova, sindikata, vjerskih zajednica i sl.
• Dok su privatna preduzeća podvrgnuta
tržišnoj konkurenciji i rizicima, javna
preduzeća najčešće imaju monopolski
položaj u području svog djelovanja i pod
nadzorom su državne vlasti koja ih je
osnovala.
• S pravne tačke gledišta preduzeće je
pravno lice koje obavlja djelatnost radi
sticanja dobiti. Pravni oblici organizovanja
ekonomske aktivnosti, tj. preduzeća,
uspostavljaju se kao:
• (1) društva lica i
• (2) društva kapitala.
• (1) U društva lica spadaju inokosna
preduzeća i društva lica ili ortakluci.
• Inokosna (vlastita) preduzeća su
najjednostavniji oblik preduzeća, s
obzirom da postoji jedan vlasnik
preduzeća koji donosi sve poslovne
odluke (što može biti i porodična firma).
Ovaj oblik organizacije preduzeća ima i
svoje nedostatke, i to:
(a) Teškoće u finansiranju novih
investicija.
(b) Neograničeno odgovaranje vlasnika za
sve obaveze prema povjeriocima
cjelokupnom njegovom imovinom, zbog
čega se i kaže da je inokosno preduzeće
firma sa neograničenom odgovornošću;
(c) Ograničen „vijek trajanja“ preduzeća,
koji je obično vezan za životni vijek
vlasnika. Njegovo umirovljenje (penzija) ili
smrt često dovode do prestanka rada
preduzeća.
• Društvo lica ili ortakluk predstavlja
udruživanje imovine (apitala) više
pojedinačnih vlasnika, koji time postaju
ortaci.
• Ortaci saglasno odlučuju o bitnim
pitanjima upravljanja i razvoja preduzeća,
uključuju raspodjelu profita, dok se tekuća
pitanja organizacije i upravljanja
povjeravaju posebnoj osobi (menadžeru),
koje može biti i neko od ortaka. U praksi
se, često, svi ortaci angažuju u preduzeću
i dobijaju odgovarajuću platu, dok se
ostvareni profit obično dijeli prema
procentualnom udjelu unešene
imovine/kapitala.
• Glavne prednosti ovog preduzeća su
formiranje veće mase kapitala, iako je i to,
često, nedovoljno za finansiranje
djelatnosti većih razmjera. Ipak, kao glavni
nedostaci se obično pojavljuju:
a) Postizanje saglasnosti u donošenju
zajedničkih odluka, budući da ortaci koji
nisu zadovoljni svojim uticajem na
poslovanje preduzeća mogu napustiti
društvo;
b) Odgovornost ortaka za poslovanje
preduzeća, pošto svaki od njih odgovara
neograničeno, čitavom svojom iovinom
(neograničena solidarna odgovornost).
• (2) Potrebe za formiranjem velikih kapitala
i prevazilaženje predhodnih nedostataka
društva lica, postižu se organizacijom
preduzeća kao društava kapitala, koja se
uspostavljaju kao društva sa ograničenom
odgovornošću i dioničarska društva.
• Društva sa ograničenom odgovornošću
(doo) su društva kapitala, premda imaju i
neka obilježja društva osoba. U pitanju su
društva u kojima svaki od ulagača
(suvlasnika) učestvuje u imovini društva,
odnosno o osnovnoj glavnici sa određenim
ulogom.
• Ulozi mogu biti različiti (pri čemu, svaki
osnivač može steći samo jedan udio) i
mogu se sastojati iz novca, stvari i
materijalnih prava.
• Društvo za svoje obaveze odgovara
cjelokupnom uloženom imovinom, a ne sa
imovinom članova, jer članovi društva
snose rizik za poslovanje društva samo do
visine svog uloga.
• Dioničarska (akcionarska) društva
predstavljaju oblik preduzeća koji je
najpovoljniji za velike poslovne
organizacije. Ovo društvo „je društvo čiji je
osnovni kapital podijeljen na dionice“.
• Sredstva za osnivanje i početak rada
pribavljaju se ulozima osnivača
(suvlasnika) – dioničara. Dioničarem
(akcionarom) se postaje kupovinom
određenog broja dionica, pri čemu se
kupovine dionica baziraju na uvjerenju u
poslovnu uspješnost preduzeća.
• Dionica (akcija) je hartija od vrijednosti na
kojoj je naznačen dio kapitala dioničarskog
društva koji je, prilikom osnivanja
društva, odrežen kao jedinica uloga
pojedinca. Ta jedinica uloga je nominalna
vrijednost dionice. Kupovinom dionice
ulagač postaje suvlasnik dioničarskog
preduzeća, a njegov suvlasnički dio zavisi
od broja dionica koje je kupio prema
ukupnom broju dionica koje su izdate
(emitovane) pri osnivanju dioničarskog
društva, ili kasnije proširivanjem društva.
• Dionice mogu kupiti:
- pojedinci, koji time postaju individualni
vlasnici dionica i
- institucije (npr.banke, fondovi, država)
kao institucionalni vlasnici.
• Naime, dionice svojim vlasnicima donose
odgovarajuće dividende, koje se podmiruju
iz ostvarenog profita društva. Dividenda je,
u principu, veća od kamate koja bi se
dobila od istog kapitala uloženog u banku,
ali nosi i veći rizik da se uopće ne ostvari.
• Poseban oblik dioničarskog društva su
korporacije. Naime, stalna težnja kapitala da se
oplođuje i da širi svoju aktivnost, uslovljavala je
postupni nastanak velikih preduzeća, korporacija
koncerna, a danas i multinacionalnih kompanija.
• Korporacije datiraju iz XIV stoljeća (Ženeva), a
svoj procvat doživljavaju u XIX i XX stoljeću u
Velikoj Britaniji i SAD.
• Korporacijsko vlasništvo nastalo je, dakle, na
stepenu razvoja proizvodnje i privrede kada su
ulaganja premašivala i pojedinačno i partnersko
vlasništvo, pa se zato javlja dioničarstvo kao
najpovoljniji oblik ulaganja privatnog vlasništva.
• Sa korporacijom, u stvari, tek otpočinje
pravo preduzetništvo, rizik, inventivnost i
kreativnost, a posebno menadžment, jer je
kod individualnog i partnerskog tipa
vlasništva menadžment nedovoljno
prisutan.
• Zato je potrebno istaći da je model
privatizacije, putem korporacije,
najefikasniji tip vlasništva. Ali, kolika će biti
efikasnost njenog poslovanja, to zavisi od
pravno-zakonskih osnova njene
uspostave.
KORPORATIVNO UPRAVLJANJE:
RAZDVAJANJE VLASNIŠTVA
• Problem s korporativnim upravljanjem
nastaje od momenta odvajanja vlasništva
od kontrole upravljanja, odnosno momenta
od kada vlasnik (principal) prestaje imati
kontrolu operativnog upravljanja nad
preduzećima, a preuzima je menadžer
(agent).
• Kontrolu preuzimaju profesionalni
menadžeri, koji ne moraju imati ni jednu
dionicu, a vlasnici dionica gube kontrolu
nad preduzećem.
• Radi se o slijedećim procesima:
1. diferencijacije ili disperzije akcionarske
svojine,
2. odvajanje svojine od kontrole i
3. raspršivanja akcija među velikom masom
akcionara.
• Mnogi su u ovom procesu vidjeli proces
„socijalizacije svojine bez revolucije,
odnosno postepen prelaz od „sistema
svojine“ ka „sistemu vlasti nad svojinom“,
iz čega je proizašao problem
korporativnog upravljanja.
• U najopćijem, pojmovnom smislu, korporativno
upravljanje (corporate governance) je izraz koji se
koristi da bi se opisalo kako vlasnici preduzeća
(dioničari) kontrolišu profesionalne menadžere.
Ova kontrola je neophodna kako bi se vlasnici
(dioničari) uvjerili da menadžeri preduzimaju sve
što mogu da bi osigurali efikasno poslovanje
preduzeća i maksimiziranje vrijednosti ulaganja
vlasnika. Postoji niz definicija korporativnog
upravljanja. Zajedničko u svim definicijama je da
ono predstavlja organizaciju ukupnog poslovanja
preduzećima na način da se zaštite interesi svih
relevantnih učesnika korporativnog upravljanja,
naročito dioničara.
• Jedna od definicija kaže kako je posrijedi
sistem kojim se korporacije usmjeravaju i
kontrolišu.
• Zbog toga se ističe da se najbitniji dio
korporativnog upravljanja odnosi na
finansijske aspekte upravljanja, što je
djelatnost uprave i menadžmenta, a
realizira se uspostavom finansijske politike
i njenom provedbom (nadzorom).
• To podrazumijeva sprovođenje
korporativnih kontrola i unutrašnjeg
nadzora.
• Korporativno upravljanje u tržišnoj ekonomiji
je način formaliziranja i jasnog izražavanja
odlučivanja (zasnovanog na vlasništvu i
menadžerskom postavljanju) u okviru
kompanije, s pravom dioničara da uzmu
učešće u tom procesu, imenovanjem
njihovih predstavnika u odbore i glasanjem o
određenim strateškim odlukama
identificiranim u odredbama asocijacije.
• U načelu postoje dva pristupa kontroli
uprave preduzeća u tržišnim privredama:
- kontrola preko banaka i
- kontrola preko tržišta hartija od vrijednosti
• Kao pristup kontroli uprave preduzeća,
bankarske su kontrole prisutne u
njemačkom i japanskom slučaju, dok
tržište hartija od vrijednosti to čini u SAD.
Ovi pristupi su razvili tri ponuđena modela
korporativnog upravljanja: anglo-američki,
japanski i njemački model, kao rezultat
različitih uslova i zakonodavnog okvira u
kome su se razvijali.
TEORIJA PRINCIPAL-AGENT
• Odnos između izvršilaca i vlasnika se
objašnjava teorijom koja je poznata kao
„principal-agent“ teorija. Izvedena iz teorije
vlasničkih prava, ona prikazuje osnovne
dileme korporacijskog upravljanja: agencijski
odnos je ugovor u kojem vlasnik kapitala
(principal) angažuje izvršioca (agenta) da
uradi određeni posao za njega, prenoseći na
agenta i određena ovlaštenja odlučivanja.
Agent prihvata da radi za principala, za
naknadu koja nije direktna komercijalnoj
vrijednosti ostvarenog rezultata.
• Problem međuuspostavljenog odnosa je u
tome da se odredi situacija u kojoj
principal uspijeva da uspostavi podsticaje
za agente koji donose odluke, koje, opet,
utiču na vlasnika, tako da izvršioci djeluju
u interesu vlasnika, odnosno da
maksimiziraju interese vlasnika.
• Sam problem nastaje iz dva razloga:
a) interesi vlasnika i izvršilaca su različiti i
b) informacije koje su dostupne vlasnicima
i izvršiocima nisu iste.
Načela korporativnog upravljanja
• U usvojena načela spadaju:
1. Prava dioničara: Kao prava dioničara
nabrojana su prava na: urednu registraciju
vlasništva, prenos dionica, dobivanje
redovnih relevantnih informacija o
korporaciji, učešće i glasanje na glavnoj
skupštini, učešće u izboru članova
nadzornog tijela i učešće dobiti
korporacije.
2. Jednak tretman svih dioničara: Osnovno
načelo, koje izražava suštinu
korporativnog upravljanja, podrazumijeva
osiguranje jednakog tretmana svih
dioničara, uključujući male dioničare. Isto
važi i za strane investitore-ulagače. Za sve
dioničare se obezbjeđuje jednaka
mogućnost kompenzacije, ukoliko se
povrijede njihova prava.
3. Uloga ostalih saradnika (staekholdera) u
procesu korporativnog upravljanja:
• U procesu korporativnog upravljanja
uređuju se prava i obaveze, ne samo
dioničara, nego i ostalih učesnika u
ukupnom funkcionisanju preduzeća. Radi
se o spektru subjekata, kao što su:
dobavljači, kupci, sindikati, povjerioci, itd.
Na osnovu ove saradnje, preduzeće
osigurava svoj razvoj (rast vrijednosti,
otvaranje radnih mjesta i sl.).
4. Objavljivanje rezultata poslovanja i
transparentnost: Okvir korporativnog upravljanja
treba osigurati pravovremeno i tačno
objavljivanje svih informacija, koje se odnose na
preduzeće, uključujući finansijsko stanje i
poslovanje, strukturu vlasništva, te upravljanje
preduzećem.
5. Odgovornost upravljačkih i nadzornih tijela: Preko
korporativnog upravljanja trebalo bi se osigurati
strateško upravljanje preduzećem, uspješan
nadzor upravljačkih tijela od strane nadzornih
tijela, kao i odgovornost nadzornih i upravljačkih
tijela prema preduzeću i dioničarima.
• Načela OECD-a posebno ističu
„ravnopravan tretman svih dioničara,
uključujući manjinske i strane dioničare, a
podrazumijeva pravni lijek u slučaju
kršenja ovih prava.
• U opća prava dioničara spadaju:
- siguran način registrovanja vlasništva,
- pravo prenošenja ili prodaje dionica,
- pravo na dobijanje redovnih i
pravovremenih informacija o preduzeću,
realna, informisana mogućnost učešća na
skupštini dioničara, lično ili putem
opunomoćenika,
- pravo na informaciju o strukturi kapitala i
drugim aranžmanima, koji omogućavaju
dioničarima pravo glasanja koje prelazi
njihovo dioničarsko učešće u preduzeću,
- nemiješanja na tržištu za kontrolu nad
korporacijom, osim obezbjeđenja
transparentnosti i ravnopravnosti prema
svim dioničarima.
• Ravnopravan tretman svih dioničara, u
vezi s ovim principima, podrazumijeva da:
- svi dioničari iste klase tretiraju se
jednako i svaka se promjena glasačkih
prava mora izglasati,
- samodijeljenje i insider-trading, pri kome
se zloupotrebljava preduzeće, trebalo bi
biti zabranjeno,
- članovi odbora moraju objaviti svaki
materijalni interes, koji imaju u
transakcijama ili pitanjima koja imaju iticaj
na preduzeće.

similar documents