ekonomija_firme_-_slajdovi_551

Report
Poglavlje treće: Troškovi kao vid
ulaganja u reprodukciju
Prof. dr Jasmina Ćetković
1. Opšti pojmovi
Pojam troškova

Pojam troškova podrazumijeva utrošene vrijednosti u reprodukciji, a utvrđuje
se kao proizvod utrošaka faktora proizvodnje i njihovih cijena po jedinici
utrošaka, odnosno:
T = U×Cu
T - troškovi
U - utrošci
Cu - cijena po jedinici utroška

Troškove faktora proizvodnje čine:
1) troškovi materijala (predmeti rada) → troškovi minulog rada
2) troškovi sredstava za rad → troškovi minulog rada
3) troškovi radne snage → troškovi živog rada

Troškovi faktora proizvodnje u reprodukciji su simbioza: proizvodnje novih
upotrebnih vrijednosti prema zahtjevima tržišta, prenošenja vrijednosti i
proizvodnje nove vrijednosti.

U zavisnosti od faze u kojoj se odvija trošenje faktora proizvodnje, troškovi
mogu biti:
1. Troškovi proizvodnje, kada se trošenje dešava u fazi proizvodnje,
2. Troškovi robnog prometa, kada trošenje nastaje u fazi prometa,
3. Troškovi finansijskog prometa, nastalih usljed bankarskog prometa.

Prema najužoj koncepciji, troškovi se definišu kao cjenovni izraz utrošaka
faktora proizvodnje, a u širem koncepcijskom smislu troškovi obuhvataju:
1) cjenovni izraz utrošaka,
2) poslovne izdatke koji proističu iz obaveza preduzeća prema drugim
privrednim subjektima (izdaci vođenja sporova, penali, zatezne kamate i sl.),
3) naknade za angažovan kapital u reprodukciji (kamate na tuđ kapital i
dividenda na akcijski kapital).

Troškovi kapitala, u širem smislu, obuhvataju kamatu na tuđ kapital i
dividendu na akcijski (sopstveni) kapital. Uspjeh oplodnje kapitala u
reprodukciji uslovljen je organizacionim sposobnostima preduzeća u
angažovanju kapitala. Veći troškovi kapitala su uzrokovani neracionalnim
angažovanjem kapitala, pod pretpostavkom da je cijena kapitala konstantna.
S rastom troškova kapitala smanjuje se dio dobiti (neto-dobiti) koji ostaje na
raspolaganju preduzeću.
Cijena koštanja proizvoda/usluga

S teorijskog stanovišta, cijena koštanja se definiše na dva načina. Može se posmatrati
s aspekta ukupnih novčanih izdataka – izdataka u kapitalu koji preduzeće ima za
izradu konkretnog proizvoda, odnosno cijena koštanja je ravna zbiru troškova sva tri
faktora proizvodnje:
T = Tm + Ti + Tr

Drugi pristup definisanju cijene koštanja je s aspekta količine utrošenog ukupnog rada
za izradu proizvoda. U ovom slučaju, cijena koštanja je ravna vrijednosti proizvoda:
Ck = Tm + Ti + Vr
Ck - cijena koštanja mjerena količinom utrošenog ukupnog rada (vrijednost proizvodnje);
Vr - novostvorena vrijednost.

Cijena koštanja proizvoda je ravna vrijednosti proizvodnje, ako se posmatra
privreda u cjelini. Međutim, sa stanovišta pojedinih preduzeća cijena
koštanja i vrijednost proizvodnje se ne poklapaju. Nepodudarnost uslovljava
odstupanje vrijednosti proizvodnje konkretnog proizvođača u odnosu na
količinu društveno-potrebnog rada za njenu proizvodnju, odnosno usljed
različitih prirodnih i tehničkih uslova rada i različite produktivnosti rada
pojedinih proizvođača. Troškovi odstupaju od vrijednosti i zbog odstupanja
cijena faktora proizvodnje od vrijednosti usljed dispariteta ponude i tražnje
na tržištu.

Cijena koštanja mora obuhvatiti sve vrste troškova minulog i živog rada,
odnosno biti identična cijeni koštanja koja se mjeri izdatkom u kapitalu
preduzeća.

Kvantitativno, cijena koštanja se utvrđuje kao proizvod utrošaka i cijena po
jedinici utroška svakog faktora proizvodnje:
T = M×Cm + I × Ci + R × Cr
T = f (U,Cu)
Na veličinu stvarne cijene koštanja utiču faktori objektivne i organizacione
prirode.

Objektivni faktori, društveni i tehnički, utiču na visinu objektivne cene koštanja.
Na ove faktore, a stoga i na objektivnu cijenu koštanja, konkretni proizvođači ne
mogu uticati mjerama poslovne politike. Tehničke faktore, tj. opremljenost
kapaciteta, proizvođači mogu mijenjati, ali u dužem periodu. Društveni faktori
djeluju na objektivnu cijenu koštanja putem tržišnih cijena faktora proizvodnje, a
tehnički, pak, posredstvom svojih utrošaka.
Organizacioni, odnosno subjektivni faktori utiču na pojavu organizaciono
uslovljene cijene koštanja odstupanjem konkretnih nabavnih cijena faktora
proizvodnje od tržišnih, kao i povećanjem trošenja faktora proizvodnje. U
kratkoročnom periodu, mjerama poslovne politike može se uticati na smanjenje
negativnog uticaja organizacionih faktora na visinu stvarne cijene koštanja.
Kvantitativno posmatrano, stvarna cijena koštanja je:
T =U ×Cu = (U + u)× (Cu ± cu) = T + t ;
T =(M+m)×(Cm ± cm)+ (I + i)× (Ci ± ci)+ (R + r)× (Cr ± cr) .
T - stvarna cijena koštanja
T - objektivno uslovljena cijena koštanja
t - organizaciono uslovljeni troškovi
U - stvarni utrošci
Cu - nabavne cijene po jedinici utroška
U - objektivno uslovljeni utrošci faktora proizvodnje
u - organizaciono uslovljeni utrošci faktora proizvodnje
Cu - tržišne cijene po jedinici utroška
cu - odstupanje konkretnih nabavnih od tržišnih cijena po jedinici utroška,
odnosno konkretne zarade od prosečne
m, i, r - organizaciono uslovljeni utrošci materijala, sredstava za rad i radne
snage.

Organizaciono uslovljeni troškovi nastaju u proizvodnji i razmjeni pod
uticajem:
1) prekomjernog trošenje faktora proizvodnje (tu),
2) nepotpunog korišćenja kapaciteta (tq) i
3) odstupanja konkretnih nabavnih cijena od tržišnih cijena faktora
proizvodnje.
Odnosno:
t = tu ± tc + tq .

Organizaciono uslovljeno trošenje je posljedica povećanja trošenja
faktora proizvodnje iznad objektivno uslovljenih. Povećano trošenje je
uzrokovano slabostima u organizovanju i realizovanju proizvodnje. Faktori
organizacije u razmjeni direktno utiču na konkretne nabavne cijene, više ili
niže od tržišnih. Ako su više, izazvaće povećanje troškova, a ako su niže,
rezultiraće smanjenje troškova. Organizaciono uslovljeni troškovi vezani za
korišćenje kapaciteta, javljaju se u slučaju nepotpune iskorišćenosti
kapaciteta. Djelimično korišćenje kapaciteta povećava troškove u odnosu na
objektivno uslovljene i nastaju organizaciono uslovljeni fiksni i relativno fiksni
troškovi, odnosno:
tq = tϕ + tρ
tφ - organizaciono uslovljeni fiksni troškovi nastali usljed djelimičnog korišćenja
kapaciteta;
tρ - organizaciono uslovljeni relativno fiksni troškovi nastali usljed djelimičnog
korišćenja kapaciteta zone.
Troškovi i izdaci
Izdaci - sve vrijednosti koje su plaćene trećim licima ili društvu u vezi s ostvarenjem
zadataka konkretnog proizvođača (proizvođač – preduzeća ili proizvođač – pojedinci) u
reprodukciji. Oni nijesu cjenovni izraz utrošaka faktora proizvodnje, ali su uslovljeni
njihovim trošenjem. Suštinska razlika između izdataka i troškova je u sljedećem:

1. Troškovi su utrošene vrijednosti, a izdaci su novčana plaćanja. Troškovi i izdaci se ne
poklapaju, ni vremenski ni po obimu, ali, u izuzetnim slučajevima, poklapanja su moguća.
2. Izdaci u reprodukciji, najvećim dijelom, postaju troškovi, ali se, u tom slučaju, vremenski
ne podudaraju s troškovima.
3. Izdaci koji se transformišu u troškove, poslije izvjesnog vremena, mogu se
transformisati u nove izdatke (izdaci za nabavku novih osnovnih sredstava – trošenje
sredstava u vidu amortizacije – uplata amortizacije u amortizacione fondove).
4. Neki izdaci se nikada ne transformišu u troškove, a to su izdaci kojima se podmiruju
obaveze preduzeća prema društvenoj zajednici.
2. Karakteristike troškova faktora
proizvodnje



Faktori proizvodnje su zastupljeni u proizvodnji svakog proizvoda i pružanju
društveno-korisnih usluga. Troškovi faktora proizvodnje jesu:
1) troškovi materijala (s uslugama);
2) troškovi sredstava za rad i
3) troškovi radne snage.
Navedene troškove K. Mellerowicz, na osnovu porijekla i načina nastajanja,
prema “njihovoj supstanci“ i “njihovoj prirodi“, naziva prirodnim vrstama, a
saglasno njemu i mnogi drugi autori. Kvantitativno posmatrano, troškovi
svakog faktora proizvodnje nastaju kao proizvod utrošaka i nabavnih cijena.
Pošto su troškovi funkcija utrošaka, njihovih cijena i zakonitosti koje se javljaju
kod troškova jesu funkcija cijena i utrošaka.
Na utroške faktora proizvodnje, koji predstavljaju njihovo naturalno trošenje,
utiču, prije svega, tehnički faktori, dok na cijene faktora djeluju društveni faktor
i to putem tržišta i mjera ekonomske politike. Organizacioni faktori utiču i na
veličinu utrošaka i nabavne cijene faktora proizvodnje. Kratkoročno
posmatrano, proizvođač ne može uticati na objektivne faktore, društvene i
Troškovi materijala

Kvantitativno posmatrano, troškovi materijala se utvrđuju kao
proizvod utrošaka i tržišnih cijena po jedinici utroška:
Tm = M × Cm, odnosno
Tm = f (M,Cm)
Tm - troškovi materijala
M - utrošci materijala
Cm - tržišne cijene materijala po jedinici utrošaka materijala

S obzirom da se u proizvodnji troši više vrsta materijala, u različitim
količinama izraženih različitim jedinicama mjere i po različitim cijenama,
ukupni troškovi materijala kvantitativno se utvrđuju na sljedeći način:
Tm = M1 ×Cm1 +M2 ×Cm2 + ... +MnCmn ;
Tm = ΣMi x Cmi
i – n - pojedine vrste materijala

(1) Troškovi materijala za izradu podrazumijevaju troškove materijala koji
svojom supstancom ulaze u nov proizvod. Na količinu utroška materijala za
izradu utiču karakteristike: proizvoda, tehnološkog procesa, primijenjenih
sredstava za rad, materijala i uslovi rada.
Utrošak materijala za izradu određenog proizvoda je uslovljen:
karakteristikama proizvoda, težinom, oblikom, dimenzijama, kvalitetom,
fizičkim i hemijskim osobinama, ali i veličinom neizbježnog otpada. U toku
proizvodnje (operacijama krojenja, struganja, brušenja i sl.) izvjesne količine
materijala se javljaju kao neizbježan ili tehnološki otpad.

(2) Troškovi pomoćnog materijala podrazumijevaju troškove predmeta
rada koji u proizvodnji potpomažu tehnološki proces ili sirovinama izazivaju
materijalne promjene. Trošenje pomoćnog materijala može doprinositi
odvijanju tehnološkog procesa.

(3) Troškovi energije obuhvataju troškove pogonske i tehnološke energije.
Utvrđuju se kao proizvod utrošaka i njihovih cijena. Veličina troškova
pogonske energije, u odnosu na druge troškove materijala, zavisi i od
stepena tehničke opremljenosti preduzeća.
Preduzeća visoke tehničke opremljenosti imaju i veće troškove pogonske
energije, ali manje troškove radne snage. I obratno, preduzeća niskog nivoa
tehničke opremljenosti, pri proizvodnji istog proizvoda, imaće niske troškove
pogonske energije, a visoke troškove radne snage. Na troškove pogonske
energije značajno utiču i organizacioni faktori. Uzrok povećanja utroška
energije, iznad objektivno potrebnih, jeste loša organizacija rada.
Troškovi tehnološke energije podrazumijevaju: troškove direktne tehnološke
energije i troškove indirektne tehnološke energije za obezbjeđivanje uslova
rada. U slučaju kada se isti proizvod može dobiti primjenom različitih
tehnoloških procesa, svaki od njih imaće različite troškove tehnološke
energije po jedinici proizvoda. Troškovi pogonske i direktne tehnološke
energije imaju proporcionalan karakter ili ispoljavaju tendenciju ka
proporcionalnosti trošenja u odnosu na dinamiku obima proizvodnje, dok su
troškovi indirektne tehnološke energije fiksnog karaktera.

(4) Troškovi tuđih usluga su specifična kategorija troškova materijala.
Njihova specifičnost je u tome što mogu sadržati, osim troškova materijala, i
troškove druga dva faktora proizvodnje. Kada jedno preduzeće ustupa
drugom na doradu pojedine djelove ili sam proizvod – tehnološke usluge
obuhvataju troškove sva tri faktora proizvodnje. Sa stanovišta preduzeća
koje prima uslugu tehnološkom uslugom se povećava vrijednost predmeta
rada, koji je u strukturi troškova trošak materijala.

(5) Režijski troškovi materijala obuhvataju troškove materijala u pripremnoj
i završnoj fazi proizvodnje, kao i na organizacionim radnim mjestima. U
završnoj fazi proizvodnje, trošenje režijskog materijala može biti
proporcionalno obimu proizvodnje. Na primjer, troškovi pakovanja proizvoda,
kontrole kvaliteta (u slučaju da se kontroliše svaki proizvod), ekspedicije i sl.
Vrsta i visina ovih troškova materijala, koji nastaju u završnoj fazi rada,
zavise od karakteristika proizvoda. Režijski troškovi materijala imaju
relativno fiksni karakter u završnoj fazi proizvodnje i organizacije rada na
tehnološkim radnim mjestima. Ovi troškovi nisu direktno uslovljeni obimom
već organizacijom proizvodnje. Režijski troškovi materijala, relativno fiksnog
karaktera, zavise od obima proizvodnje, međutim, ta veza nije funkcionalna.
2.2. Troškovi sredstava za rad
Karakteristike troškova sredstava za rad

Kvantitativno, troškovi sredstava za rad se utvrđuju kao proizvod utrošaka i
cijena po jedinici utroška:
Ti = I × Ci
Ti = f (I,Ci)

S obzirom da se u proizvodnji koristi više vrsta sredstava za rad - u
različitom broju, različitog vijeka trajanja i različitih cijena, ukupni troškovi
sredstava za rad, nastali u proizvodnji, kvantitativno se utvrđuju na sljedeći
način:
Ti = I1 × Ci1 + I2 × Ci2 + I3 × Ci3 + ... + InCin
n
Ti
=
Σ Ij
j=1
j – n - pojedine vrste sredstava za rad
X
Cij

Sredstva za rad, prema funkcionalnim karakteristikama, mogu se grupisati na:
1) mašine (sredstva pomoću kojih se izvršavaju mehaničke operacije),
2) postrojenja (u njima se obavlja tehnološki proces),
3) uređaji (djelovi opreme),
4) instalacije,
5) alati (sredstva za ručne i mašinske operacije),
6) zgrade (građevinski objekti),
7) inventar (oprema na netehnološkim radnim mjestima – pogonski i poslovni inventar)
8) transportna sredstva.
Specifičnost trošenja sredstava za rad u odnosu na druga dva faktora proizvodnje,
jeste u njihovoj višekratnoj upotrebi.
Polazeći od specifičnosti trošenja sredstava za rad, razlikujemo sljedeće grupe ovih
troškova:
1) troškovi fizičkog trošenja, habanja,
2) troškovi ekonomskog zastarijevanja,
3) troškovi generalnog remonta i tekućeg održavanja
Troškovi fizičkog trošenja sredstava za rad

Troškovi fizičkog trošenja sredstava za rad nastaju kao posljedica, prije
svega, upotrebe. Funkcionisanjem, a otuda i rabaćenjem, sredstava za rad
postepeno prenose svoju vrijednost na proizvode sve dok se u potpunosti ne
istroši njihova upotrebna vrijednost. Svojom upotrebnom vrijednošću
sredstva za rad gube i svoju vrijednost, prenoseći je na nov proizvod koliko
upotrebom gube.
Vijek trajanja sredstava za rad biće duži ako sporije gube upotrebnu
vrijednost pri radu. Rabaćenje sredstava za rad zavisi od intenziteta
upotrebe sredstava, konstrukcije, tehničkih karakteristika i uslova pod kojima
se koriste. Fizičko trošenje sredstava za rad je u direktnoj proporciji s
vremenom aktivnog vijeka, a količina proizvoda koja se pomoću njih
proizvede proporcionalna je vremenu njihovog rada (vijeka). Načelno, može
se zaključiti da fizičko trošenje sredstava za rad ima proporcionalan karakter
u odnosu na obim proizvodnje, odnosno fiksni karakter po jedinici proizvoda.

Visina troškova sredstava za rad po jedinici proizvoda se procjenjuje
na osnovu njihovog mogućeg učinka u vijeku trajanja, uz pretpostavku da
će sredstva za rad ostati u proizvodnoj funkciji do kraja svog fizičkog
vijeka trajanja. Troškovi sredstava za rad ravni su količniku nabavne
vrijednosti sredstava i obima proizvodnje u vijeku trajanja:
Tiq = Ki
ΣQ

Troškovi sredstava za rad, u određenom vremenskom periodu (mjesecu ili
godini), utvrđuju se kao proizvod ostvarenog obima proizvodnje tog
perioda i troškova sredstava za rad po jedinici proizvoda:
Ti = Tiq × Q'
Ti - troškovi sredstava za rad u određenom periodu
Q’ - ostvaren obim proizvodnje u istom periodu
Troškovi ekonomskog zastarijevanja sredstava za rad

Troškove ekonomskog zastarijevanja sredstava za rad uslovljava
tehnološki progres. Ekonomsko zastarijevanje sredstava za rad se javlja
usljed pojave novih sredstava čija je efikasnost veća od onih koja su u
upotrebi, pojave novih tehnoloških procesa efikasnijih od postojećih i u
slučaju prestanka proizvodnje nekog proizvoda.

Prevremeno isključivanje neutrošenih sredstava za rad iz proizvodnje, u
ekonomskoj teoriji, naziva se ekonomsko ili moralno rabaćenje sredstava.
Ako su troškovi sred. za rad utvrđeni na osnovu fizičkog vijeka trajanja, u
momentu ekonomskog zastarijevanja jedan dio nabavne vrijednosti
sredstava za rad ostaje nereprodukovan. Taj nereprodukovani dio nabavne
vrijednosti sredstava za rad postaje, tj. jeste trošak zastarijevanja. Često se
ne može predvidjeti, s obzirom da je ono posljedica razvitka nauke i tehnol.
Troškovi ekonomskog zastarijevanja nemaju svog nosioca (proizvode). Proizvodi
izrađeni ovim sredstvima već su realizovani i ne mogu se naknadno teretiti ovim
troškovima. Stoga preduzeću ostaju sljedeće dvije mogućnosti:
1) da nereprodukovanu vrijednost sredstava za rad obračuna u cijeni koštanja budućih
proizvoda ili
2) da ih pokrije iz tekuće dobiti.

Za reprodukovanje nabavne vrijednosti sredstava za rad treba uvek odabrati kraći
vijek trajanja. Ako je ekonomski vijek trajanja kraći od fizičkog, uzima se za osnovu
obračunavanja troškova sredstava za rad. Tada na veličinu troškova sredstava ne
utiču ni intenzitet rada ni obim proizvodnje, već, isključivo, vrijeme.

Troškovi sredstava za rad se utvrđuju kao količnik nabavne vrijednosti sredstava za
rad i vijeka trajanja tih sredstava:
Ti = Ki
ΣQ
ili Ti = Ki X ra
100
Troškovi generalnog remonta i tekućeg održavanja

Troškovi generalnog remonta nastaju pri zamjeni dotrajalih djelova sredstava za
rad, u toku planiranog vijeka trajanja sredstava kao tehničke cjeline. Vijek trajanja
pojedinih djelova sredstava za rad je različit. Troškovi zamjene dotrajalih djelova se
nazivaju troškovima generalnog remonta, a obuhvataju nabavnu vrijednost djelova koji
se zamjenjuju, troškove materijala i radne snage koji nastaju pri zamjeni. Ovi troškovi
se finansiraju iz sredstava amortizacije i predstavljaju novi pojavni oblik sredstava za
rad koja su do tada bila angažovana u reprodukciji.

Osim troškova zamjene dotrajalih osnovnih sredstava javljaju se i troškovi tekućeg
održavanja sredstava, kao što je trošenje materijala i radne snage čišćenja,
podmazivanja, otlanjanja kvarova, loma i sl. Za održavanje najviših funkcionalnih
svojstava sredstva za rad, i pored toga što su u ispravnom stanju, potrebno ih je
povremeno čistiti i podmazivati. Troškovi tekućeg održavanja ne predstavljaju
neposredni trošak sredstava za rad, već trošak materijala i radne snage da bi se
trošenje sredstava za rad svelo na najmanju mjeru. Ovi troškovi se finansiraju iz
obrtnog kapitala i tretiraju se kao režijski troškovi materijala i režijski troškovi radne
snage, s obzirom da su vezani za tekuće organizovanje proizvodnje.
Visina troškova tekućeg održavanja sredstava za rad zavisi od: tehničke
strukture, stepena istrošenosti i organizacije njihovog održavanja. Troškovi
održavanja su srazmerni stepenu istrošenosti sredstava za rad i njihovoj
starosti. Održavanje sredstava za rad može biti organizovano u preduzeću
kao centralizovano ili decentralizovano, ili ugovoreno sa specijalizovanim
preduzećima. Svaki oblik održavanja ima različitu visinu troškova
održavanja.
Troškovi koji nastaju pri otklanjanju loma i kvara sredstava za rad u
organizacionim aktivnostima, iako predstavljaju troškove sredstava za rad,
uključuju se u režijske troškove. Režijski troškovi predstavljaju posebnu
grupu troškova, a obuhvataju troškove nastale u vezi s organizovanjem I
rukovođenjem reprodukcijom.
Troškovi radne snage

Troškovi radne snage predstavljaju reprodukcionu vrijednost utrošene radne
snage. Kvantitativno, utvrđuju se kao proizvod utrošaka i zarade po jedinici
rada:
Tr = R × Crn
Tr = f (R, Cr)
S obzirom da se u proizvodnji troši radna snaga različite vrste i stepena
složenosti (kvalifikovanosti), troškovi rada se, kvantitativno, utvrđuju na
sljedeći način:
Tr = R1 × Cr1 + R2 × Cr2 + ... + RnCrn
n
Tr = Σ Ri x Cri
i=1
Ri ... Rn - utrošci pojedinih vrsta i stepena složenosti radne snage
Cri ... Crn - zarade po jedinici različite vrste i složenosti radne snage

Opšta karakteristika radne snage jeste da u procesu rada prenosi vrijednost
sredstava za proizvodnju na nov proizvod i istovremeno stvara novu
vrijednost.
Utrošena radna snaga se reprodukuje isplatom zarada koje predstavljaju
njenu reprodukcionu vrijednost. Zarada radnika reprodukuje se preko
ukupnog prihoda. Zaradom treba da se obezbijedi mogućnost reprodukcije
utrošenog rada, što je uslov za kontinuelno odvijanje reprodukcije. Zarada je
dio ličnih primanja radnika. Drugu komponentu predstavlja primanje po
osnovi ekonomskog uspjeha. Motiv učešća radnika u raspodjeli druge
komponente ličnih primanja jeste doprinos ostvarenom ekonomskom
uspjehu, a ne reprodukcija utrošene radne snage. Zarada, koja jeste
nadoknada za utrošenu bioenergiju, predstavlja ulaganje u reprodukciju, dok
je druga komponenta, po osnovi ostvarivanja ekonomskog uspjeha, kvota
raspodjele preduzimačke dobiti.
3. Troškovi angažovanog kapitala u
reprodukciji
Pojam troškova kapitala

Troškovi kapitala su uslovljeni angažovanjem kapitala u reprodukciji.
Kvantitativno, troškovi kapitala se utvrđuju kao proizvod cijene kapitala i
angažovane sume. Razlikujemo troškove kapitala u užem i u širem smislu.
Troškovi kapitala, u užem smislu, obuhvataju troškove nastale angažovanjem
tuđeg kapitala. Ovi troškovi su element cijene koštanja, odnosno struktura
cijene koštanja je sljedeća:
T = Tm + Ti + Tr + Tκ

Kao element cijene koštanja i troškovi kapitala podliježu osnovnom
ekonomskom principu reprodukcije koji glasi: ostvariti maksimalne rezultate
uz minimalna ulaganja. Troškovi kapitala u širem smislu obuhvataju:
1. troškove kapitala u užem smislu (kamate na tuđ kapital) i
2. dividendu na akcijski (sopstveni) kapital.
Prva komponenta troškova kapitala, u širem smislu, element je cijene
koštanja, a druga komponenta je element rezultata reprodukcije (dobiti).
Troškovi kapitala, u širem smislu, ravni su:
Tκ = (rD ×KD )+ DIV
Tκ - troškovi kapitala
rD - kamatna stopa
KD - tuđ kapital (dug)
DIV - dividenda (prinos na akcijski kapital)
Troškovi tuđeg kapitala

Tuđ kapital su svi kratkoročni i dugoročni krediti dobijeni od poslovnih
banaka i emitovane korporacijske obveznice. Trošak tuđeg kapitala je ravan
proizvodu kamatne stope i sume angažovanog kapitala:
Tκ = rD ×KD

Troškovi tuđeg kapitala se podmiruju iz dobiti preduzeća prije oporezivanja,
što donosi preduzeću određenu poresku prednost. Ukoliko se uključi
poreska prednost, dobija se modifikovana kamatna stopa, odnosno:
rD* = rD (1 - rδ) , a troškovi kapitala
Tk = rD* x KD
rD - modifikovana kamatna stopa
rδ – stopa poreza na dobit preduzeća
(1)
U slučaju emitovanja korporacijskih obveznica, uz diskont ili premiju kamatna stopa
se može odrediti primjenom sljedećeg analitičkog izraza (metod aproksimacije):
rD = Tk + Ko - K1
n_____
Ko + K1
2
Ko - nominalna vrijednost obveznice
K1 - tržišna vrijednost obveznice
n - broj godina do dospjeća obveznice

Primjer:
Preduzeće je emitovalo obveznice u vrijednosti od 15.000.000€, ali na tržištu
ostvaruje samo 12.750.000€. Preduzeće se obavezuje da u toku 5 godina
plaća godišnju kamatu od 1.350.000 €, a nakon isteka roka vraća dug –
glavnicu od 15.000.000 €. Usljed izmijenjenih tržišnih uslova potrebno je
odrediti kamatnu stopu (cijenu kapitala).
(1) Kamatna stopa, primjenom metoda aproksimacije, prije oporezivanja,
iznosi:
rD = 1.800.000 = 12,97%
13.875.000

Preduzeće će u toku 5 godina, prosječno, koristiti 13.875.000 € tuđeg
kapitala, efektivno plaćati 1.350.000 € kamate, a 450.000 € je godišnja
amortizacija diskonta. Kamatna stopa ove emisije obveznica iznosi 12,97%
prije oporezivanja. Kada je stopa poreza na dobit preduzeća 10%, kamatna
stopa nakon poreza iznosi:
rD* = 0,1297 (1 - 0,10) = 11,673 %

(2) Tačan podatak o kamatnoj stopi (cijeni kapitala) pri prodaji obveznica, uz
diskont ili premiju, daje stopu koja sadašnju vrijednost budućih izdataka za
kamatu i kredit (dug) na kraju 5 godine izjednačava sa ostvarenim kapitalom
od prodaje obveznica. Tržišna vrijednost obveznica se iskazuje sljedećim
izrazom:
Ko =
Tk1 + Tk2 + .... + Tkn + Kn
2
(1 + r)
(1 + r)
n
( 1 + r)
Ko - tržišna vrijednost obveznice
Kn - nominalna vrijednost obveznice na dan dospijeća
r - kamatna stopa za slične hartije od vrijednosti istog rizika

U konkretnom slučaju traži se kamatna stopa. Dakle, rješavanjem izraza,
kamatna stopa iznosi 13,30%. Kamatna stopa nakon poreza iznosi:
rD* = 0,133 ( 1 – 0,10) = 1,97%

(3) Kamatna stopa pri prodaji obveznica uz diskont može se odrediti
interpolacijom vrijednosti između prethodno utvrđenih stopa, odnosno
kamatnih stopa od 13 % i 14 %.
.

(a) Sadašnja vrijednost budućih izdataka, uz stopu od 13 %.
Sadašnja vrijednost:
Elementi
Iznos
Diskontni
faktror
Sadašnja
vrijednost
Godišnja
kamata
1.350.000
3,5172
4.748.220
Dug na kraju
pete godine
15.000.000
0,54276
8.141.400
SV kapitala
12.889.620
(b) Sadašnja vrijednost budućih izdataka uz stopu od 14 % .
Sadašnja vrijednost:
Elementi
Iznos
Diskontni faktor
Sadašnja
vrijednost
Godišnja kamata
1.350.000
3,4331
4.634.685
Dug na kraju
pete godine
15.000.000
0,51937
7.790.550
SV kapitala
12.425.235
(c) Interpolacija kamatne stope
Interpolacija vrijednosti
Kamatna stopa
Sadašnja vrijednost
Neto sadašnja
vrijednost (-Kv + Sv)
13%
12.889.620
139.620
14%
12.425.235
-324.765
Δ 1%
464.385
% = 1 x 139.620 = 0,3007
464.385
Kamatna stopa pri prodaji uz diskont iznosi:
13 %+ 0,30 = 13,30 %
Izvedena kamatna stopa je ravna stopi dobijenoj pri primjeni analitičkog
izraza pod (2).
Troškovi i cijena sopstvenog kapitala
Sopstveni kapital preduzeća potiče iz emisije akcija (eksterni izvor) i dobiti
(interni izvor).
Cijena akcijskog kapitala
Cijena akcijskog kapitala se definiše kao stopa prinosa koju preduzeće
treba da ostvari realizacijom projekata da bi se spriječio pad tržišnih cijena
akcija. Kupci procjenjuju akcije na osnovu očekivanih dividendi i buduće
vrijednosti akcija. Pošto je dividenda osnova za vrednovanje običnih akcija,
cijena akcija se ravna diskontnoj stopi koja izjednačava sadašnju vrijednost
očekivanih budućih dividendi s važećim tržišnim cijenama akcija.

similar documents